Solovjevljeva ulica: Gradski jezikolomni poligon

Snimio: Vanja

Jednom davno bijaše u Zagrebu jedna čudna ulica čije ime tek rijetki izreći su mogli: Solovjevljeva ulica.

Kroz godine razne planovi su gradski svakojaka joj imena nadijevali:

1929.: Sololjeva
1930.: Solovljevljeva
1932.: Solovjevljeva
1934.: Solovljeva
1935.: Sololjeva
1942.: Solovljeva
1944.: Solovjevljeva
1948.: Solovjevljeva
1988.: Solovjevljeva

Kolaž izrezaka iz starih planova grada. Složio: Mladen

A odakle ulici toj tako čudno ime?
I kako ga je uspjela, tako ruski intoniranoga, dobiti 1929., zatim ga očuvati kroz čitav Drugi svjetski rat (kada su rusi bili neprijatelji tadašnjeg režima) i naposlijetku ga osamostaljenjem Hrvatske izgubiti?
Tko je zapravo taj Solovjev?

Vladimir Sergejevič Solovjev (1853.-1900.) bio je ruski filozof, pjesnik, pisac pamfleta, književni kritičar, koji je odigrao značajnu ulogu u razvoju ruske filozofije i poezije krajem 19. stoljeća, a odigrao je važnu ulogu i u ruskoj duhovnoj renesansi na početku 20. stoljeća. Autor je više knjiga među kojima je jedna od najpoznatijih Smisao ljubavi.

Evo i predgovora njegovoj knjizi “Tri razgovora ili priča o Antikristu”

Tekst kaže: Vladimir Solovjev zasigurno je najveći ruski filozof 19. i početka 20. stoljeća i jedan je od najumnijih kršćanskih filozofa. Autor je brojnih filozofskih trakata i osobno je živio kršćansku vjeru na zadivljujuć način. Osobni prijatelj biskupa J. J. Strossmayera i kanonika F. Račkog, jedno je vrijeme živio i u Hrvatskoj. U ovome proročkome, milenarističkom djelu najveća je zadaća čovječanstva, suočena s materijalističkim “napretkom”, obrana kršćanstva od zla. Solovjev kroz razgovor nekolicine anonimnih intelektualaca ukazuje na tri najveća zla: gospodarski materijalizam, Tolstojev apstraktni moralizam i Nitzcheovu apotezu mržnje, te ističe kako je prvo zlo već nazočno, drugo ubrzo dolazi, a treći fenomen jest najava Antikrista koji dolazi ovladati svijetom. Bio je velik prijatelj Hrvata i velik pobornik jedinstva Katoličke i Pravoslavne crkve. Do ranih devedesetih godina u Zagrebu je zasluženo imao svoju ulicu, Solovjevljevu ulicu (danas Ulica kneza Borne), a Solovljevjevo ime ulice izbrisali su vjerojatno oni koji su o njemu znali malo ili ništa, ili su mislili da je riječ o kakvu lenjinističkom ili staljinističkom generalu.

Evo tu i članka Jerka Barišića “Solovjev – ekumenist prije ekumenizma”

Dakle, čini se da je Solovjev ipak najvjerojatnije bio “kolateralna žrtva” nauma gradskih otaca da osamostaljenjem Hrvatske oko Džamije koncentriraju hrvatske velikane pa je tako knez Borna istisnuo Solovjeva koji pak, možda i zbog svog imena, nije dobio neku “zamjensku” ulicu (kao npr. Božidar Adžija s kojim je dijelio uglovnicu kod Sheratona).

Što se ulice same po sebi tiče, ona je uvijek bila jedna od onih o kojima se obično najmanje zna, koja se prođe onda kad se mora i u njoj se ne zadržava previše. Tokom 70-ih i 80-ih većina je tu ulicu znala kao “onu na čijem je ćošku lunapark”, jer je na uglu sa Draškovićevom, upravo tamo gdje je sada luksuzni hotel “Sheraton”, dugi niz godina bio stacioniran luna park “Tivan”. Bilo je tamo poznatih autića na struju, flipera i koječega drugoga, a u to doba je luna park bio obavezna postaja za odlazaka u tadašnje kino “Opatija” (danas kazalište “Vidra”). Iz toga doba nije ostalo puno fotografija – dvije je pronašao Zdenko Kahlina i objavio na svome blogu.

Blještavilo hotela “Sheraton” na mjestu gdje je nekad godinama u blatu boravio luna park “Tivan”. Snimio: Vanja

A što je na tome mjestu bilo prije luna parka? Jedna baka, nekadašnja stanovnica Solovjevljeve ulice, kazala je kako su tamo bile barake za željezničarske radnike, a u doba NDH su te barake služile kao sabirni logor za židovsku i srpsku djecu, pa su onda nakon rata srušene kao simbol ratnog zločina.
Južno od te parcele je pak bila tvornica keksa “Union” koja je nakon Drugog svjetskog rata preimenovana u “Josip Kraš”, a zatim u “Kraš”, a sa te lokacije u Branimirovoj je preseljena negdje tokom 70-ih (bivši stanari se još uvijek sjećaju mirisa čokolade i keksa koji se širio oko tvornice …)

Kako pak ta ulica izgleda danas, kada nosi ime kneza Borne?

Solovjevljevo ime još nije zaboravljeno – nosi ga još nekoliko starih kućnih brojeva – pogledajte sami!

Ime ulice je ispravno napisano na svim kućnim brojevima! Snimio: Vanja

Pogled na zapadni dio ulice. Snimio: Vanja

Netko se dosjetio jedinstvenom načinu rješavanja problema promjene imena ulice. Snimio: Vanja

Divlji krajolik na mjestu nekadašnje tvornice konfekcije “Nada Dimić”. Snimio: VanjaSnimio: Vanja

Kroz rupu u ogradi moguće je naluknuti se unutra … i uočiti obrise kućice koja je nekada stajala na tome mjestu. Snimio: Vanja

Došli smo do kraja ulice … Snimio: Vanja

Ako se šećemo ulicom sa zapada prema istoku prvi kućni broj na koji ćemo naići je 10 – prethodni brojevi su bili dodijeljeni već spomenutim barakama i izgradnjom Sheratona su nepovratno izgubljeni. Nakon toga slijede 12 i 14 te renovirana uglovnica na ćošku sa Domagojevom, a onda slijedi još nekoliko zgrada te nakon njega ograđeni prostor zarašten grmljem koji je nekad pripadao poduzeću “Penkala” odnosno nakon njega Tvornici konfekcije “Nada Dimić”. Sredinom 90-ih se netko od naših tajkuna polakomio za tom lokacijom u centru grada. Tvornica je otjerana u stečaj, radnici su završili na burzi a pogoni tvornice, uglavnom sve osim starog Penkalinog krila uz Branimirovu, su veoma brzo bili srušeni do temelja, već 1998. je bila čista poljana. Došli su strojevi i počeli kopati rov jer se tamo trebao graditi poslovno-trgovački centar sa podzemnim garažama, nešto slično kasnije izgrađenom Cinestaru… ali sve skupa u zao čas. Krajem 1999. se raspada vladajuća garnitura, i neki od tajkuna završavaju u zatvoru. Radovi su naglo stali, i to baš u nezgodnom momentu: duboki rov se počeo urušavati, aktiviralo se klizište i bila je frka da se ne bi zbog klizanja terena urušila S26 i garaže u Domagojevoj. Netko je očigledno platio šalanje betonskih zidova uz rov da se malo stabilizira teren. Ni tu nije kraj, ta jama je sad puna vode, smeća i komaraca, pravi apsces u centru grada!

Strojevi i gomila betonskog željeza su stajali na poljani negdje do 2001. kad su bili pokupljeni – cijeli grunt je trenutno u sudstvenom limbu i veliko je pitanje kad će se to razriješiti, ako i uopće…. a na terenu nekadašnje tvornice sad raste šumica

Naravno, planovi uvijek postoje (vidi OVDJE), ali zasad od toga ništa …

Prema pričanjima stanovnika, tamo se negdje u blizini do kraja 60-ih nalazila mala vojarna, vjerojatno na istočnoj strani Domagojeve, tamo gdje se danas nalazi deveterokatnica-toranj s pripadajućim garažama. Navodno je to u stvari bilo tek nešto malo trošnih drvenih koliba za vojnike pa i nije velika šteta da je to maknuto.)

Slijedeća i posljednja zgrada u ulici nosi kućni broj 30 (broj 28 je očito nekad pripadao sada zaraslom gruntu), a zatim ide uglovnica sa Erdedijevom ulicom.

Na kraju ovog posta zahvaljujem se Andreju (koji me je svojim mailom i detaljnim istraživanjem sadašnjosti ulice ponukao na ovaj tekst i koji mi je, kao bivši stanovnik te ulice, ispričao veći dio prioča spomenutih u ovom tekstu), Mladenu (na daljnjem istraživanju i sjajnom kolažu izrezaka iz planova gradova), VT-u i GP-u na razgovorima vezanim uz ovu temu.