Jučer sam pisao o međuljudskoj solidarnosti na grobljima … a danas prigodno riječ-dvije o solidarnosti koju su nekad pokazivala poduzeća prema svojim radnicima … koja je išla tako daleko da su nekad poduzeća podizala čak i nadgrobne spomenike svojim radnicima … naravno, ne svima, već onim “istaknutima”. Ali opet, to je bio samo dio te pomalo “roditeljske” brige koja su poduzeća davala radnicima: od sindikalnih Kasa uzajamne pomoći, svinjskih polovica i jaja pa do ovakvih pomalo bizarnih slučajeva …
.. na sreću, još uvijek se tu i tamo pronađu firme koje pokazuju iskrenu brigu za dobrobit svojih radnika (i moja je u tome počasnome krugu … hvala joj na tome!), ali su takvi primjeri danas već vrlo rijetki. Neka ovaj tekst, o brizi poduzeća za svoje mrtve, bude podsjetnik svim firmama na vremena kada je solidarnost sa svojim radnicima, živima, bila uobičajena!
Kolektiv “Vodovoda”, 1958. godina. Mirogoj. Snimio: Vanja
Kolektiv “Rade Končara”, Mirogoj. Snimio: Vanja
Kolektiv “ZET-a”. Mirogoj. Snimio: Vanja
Komentari (5)
Teško je čak i pomisliti da bi se to danas moglo dogoditi.
Pogledam ponekad te kolektivno dignute spomenike.
Neka druga vremena u kojima su neki drugi imali sreću živjeti.
Kad su Jagići stavili križ?
U današnje vrijeme ne znam baš kak bi takva solidarnost firme funkcionirala... a da sve skupa ne ispadne krajnje ironično, u stilu reklame. A što bi tek pisalo na ploči? Pravi materijal za crni humor.