Socijalno stanovanje u Zagrebu u doba NDH – radničko naselje “Ante Starčević” u Dubravi (1941. godina)

Dragi moji, već vas dugo nisam razveselio nekim postom vezanim uz knjigu Darje Radović Mahečić “Socijalno stanovanje međuratnog Zagreba” … i evo me ponovo sa njom (knjigom ) i jednim novim, još neobrađenim kvartom: naseljem “Ante Starčević”, oglednim radničkim naseljem tada nastajuće NDH. Za naselje je odabrano zemljište u Donjoj Dubravi, na prostoru današnjih ulica Kapucinske, Javorinske i Fočanske, nedaleko od glavne dubravske prometnice, a od nekoliko projektnih varijanti odabrana je ona sa 42 “dvostruke kuće” na parcelama 14 x 40 i 12 x 50 metara.

Posveta kamena temeljca je održana 09.06.1941. u prisustvu poglavnika Ante Pavelića, a ta činjenica kao i samo ime naselja pokazuju kako je cijeli projekt imao veliku političku težinu. U prikazu projekta kazivalo se kako su do tada hrvatski radnici živjeli “pod najstrašnijim okolnostima u predgradju i u nezdravim podrumskim stanovima”, a sada će živjeti u “lijepim, zračnim i svim higijenskim uvjetima providjenim kućama” uz koje su planirani i vrtovi te zajednički perivoj za odmaranje i sastajanje. Na središnjem pak trgu tog “pravog hrvatskog radničkog cvjetnog naselja” predviđen je bio kip radnika u odmoru.

Svaka kuća je imala 3 sobe i kuhinju te uz kuću odvojene kupaonice/praonice rublja i WC, a posebno još i gospodarski dio sa drvarnicom i spremištem za alat ili peradarnikom. Kuće ke projektirao arhitekt Boris Devide, tada zaposlen u Ministarstvu građevinarstva, a radove je izvodilo Građevinsko poduzeće Novak. Projekt je pratilo mnoštvo beneficija (niže cijene materijala itd), dok je rok izgradnje bio kratak: 100 dana. Istovremeno sa naseljem trebala je biti završen i produžetak tramvajske pruge do Dubrave.

Povijesna zanimljivost naselja je bila i ta da su prvotno stanari trebali biti višečlane radničke obitelji, no pobliže karakteristike su bile objavljene 1942. prema kojima su stanarima naselja imali postati “tjelesno i duševno zdravi, koji su rodoljubni, ćudoredni, društvenog duha, marljivi, štedljivi i uredni, a takvi trebaju biti i članovi njihovih obitelji, osobito žene”.

Toliko o povijesti naselja, koga više zanima kako je izgledalo to vrijeme u Zagrebu neka baci pogled na pregled postava tog vremenskog razdoblja u Muzeju grada Zagreba, a vi koji ste specijalno zainteresirani za arhitekturu tog vremena u Zagrebu i Hrvatskoj pogledajte vrlo zanimljiv četverodijelni prikaz Krešimira Galovića objavljenog 2002. godine u časopisu “Vijenac” pod naslovom “Arhitektura u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (1941.-1945.)”.

“Arhitektura u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (1941.-1945.)”, 1. dio
“Arhitektura u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (1941.-1945.)”, 2. dio
“Arhitektura u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (1941.-1945.)”, 3. dio
“Arhitektura u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (1941.-1945.)”, 4. dio

A što reći o današnjem trenutku tog naselja? U pomalo kaotičnom protoru Donje Dubrave ovo naselje unosi mir svojim relativno velikim parcelama, vrtovima i jednoobraznim dvojnim kućama. Središnji dio zauzima jedini veći park u Donjoj Dubravi (Perivoj Ivane Brlić Mažuranić) koji je ugodno mjesto za odmor sa dječjim igralištem, a okolne ulice (Kapucinska, kao jedna od važnijih prometnica u smjeru sjever-jug, te sporedne Fočanska i Javorinska) su jednoliko popunjene kućama. Dosta kuća je još u originalnom stanju (veći dio ima karakterističnu dvobojnu fasadu sa srednjim pojasom, neke imaju i originalnu metalnu ogradu), neke su i obnovljene u originalnim gabaritima, dok je nekolicina dograđena i te dogradnje u pravilu strše i ne uklapaju se lijepo u cjelinu.

Kao dodatne zanimljivosti spomenuo bih “kordon” nebodera uz Aveniju Dubrava koji se, gledano sa juga, vizualno diže neposredno nakon tih obiteljskih kućica i na prvi se pogled doima kao nekakav prizor iz Primorja, stjenoviti zid ispred kojeg je malo naselje. A druga zanimljivost je vezana uz imena ulica – prvotno se današnja Kapucinska ulica zvala Bihaćka (prema planu iz 1958.), zatim je 60-tih prigodno politički preimenovana u Ulicu V zemaljske konferencije (po istoimenom muzeju koji se tamo nalazio), da bi nakon osamostaljenja postala Kapucinska. A susjedna ulica (sada Saborska) je do 1990. godine bila Zlatiborska na što još i danas podsjeća jedna stara ploča sa kućnim brojem.

Koga pak zanima Peta zemaljska konferencija (održana u kući u Kapucinskoj 20, tada je pripadala ocu poznatog kipara Dušana Džamonje), neka zbog manjka hrvatskih izvora pogleda članak na srpskoj Wikipediji.