Ulične pumpe

Današnji post posvećujem uličnim pumpama za vodu koje su također jedan od detalja grada koji sve više nestaje sa gradskih ulica. Nekad su bile posvuda, pogotovo u perifernim naseljima koja su bila uglavnom bez vodovodnih kućnih priključaka, a danas ih se može naći tek tu i tamo, najviše na Peščenici, Trnju i Trešnjevci, te na grobljima.

Još se sjećam svojih školskih godina (70-te prošloga stoljeća) kad sam sa društvom nakon škole prvo zalazio u obližnji špeceraj po frtalj kruha (dugo godina je cijena bila 1 dinar i 5 para, no šef bi nam ga davao po 1 dinar i još bi nam ponekad, u napadu dobre volje, ubacio gratis i po šnitu parizera u kruh), a zatim smo odlazili do pumpe i tamo bi ga jeli i zalijevali vodom. Pumpe su oduvijek bile i izvor zabave, ljeti za špricanje, a zimi za klizanje po okolici jer je voda najčešće tekla uokolo (zimi su pumpe radi smrzavanja uvijek bile zamotane u debele jutene vreće).

Pijenje iz pumpe je zahtijevalo određenu spretnost – naime, nije bilo lako s jedne strane držati usta ispod otvora cijevi, a sa druge ravnomjerno pritiskati ručicu za dotok vode. Svaka pumpa je imala drugačiju “dušu” i drugačiju snagu potiska ručice, a najčešće je samo lagani pritisak davao razliku između minimalnog mlaza i jakog štrcanja.

Naravno, ako nisi bio sam, mogao ti je pri tome pomoći prijatelj … no, takva se “čast” prepuštala zaista samo dobrim prijateljima od povjerenja, jer se stotinama puta desilo da je netko u nastupu zafrkancije (ili neopreza) pritisnuo ručicu do kraja i onda se onaj koji je pio vodu učas smočio. I tome se moglo doskočiti, ali ova metoda je bila samo za odvažne: trebalo je rukom čvrsto začepiti otvor za vodu i malo-pomalo pritiskati ručicu, iz pumpe se čuo potmuli zvuk i nakon desetak sekundi je iz pumpe počela teći voda na otvor kod ručice (!!!). U tom času je trebalo otpustiti otvor za vodu i slijedećih 15-tak sekundi je voda iz pumpe bez ikakvog pritiska na ručicu tekla lijepim ravnomjernim mlazom bez špricanja, idealnim za utaživanje žeđi.

>