Posljednje zrake sunca. Snimio: Vanja
Prošli petak mi je bio naporan dan … naporan dan na kraju napornog tjedna. Poslovi su me vodili na sve strane i negdje oko 16h sam već bio iscrpljen i hodajući uz Selsku cestu kod Tratinske tražio sam miran kutak na kojem bih predahnuo bar 15 minuta u miru i tišini. Na tome mjestu, prepunom prometa, buke i gužve teško je uopće zamisliti da negdje, bilo gdje na svijetu, može postojati takav miran kutak … i tad sam se sjetio jednog mirnog kutka, malog parkića između zgrada smještenih između Jankomirske ulice i Selske ceste. Laknulo mi je, jer mi je zaista trebalo malo odmora, čim prije tim bolje.
Produžio sam korak i za nekoliko minuta sam stigao do tog malog parka: bio je prazan, bez dokonih penzionera, šetača sa psima, zaigrane djece – bez igdje ikoga, kao naručen. Izvalio sam se na jednu od 5 klupa, jednu od onih još obasjanih suncem, stavio torbu ispod glave, protegnuo ruke i noge i zatvorio oči. Kakvo olakšanje … Naravno, ni taj kutak zelenila i mira nije potpuno izoliran od velegradske vreve, ali buke je tu tek bila odjek, tiha podloga, bijeli šum … a zvučnom kulisom su vladali zvukovi susjedstva: škripa prozora i vrata, mijaukanje mačaka koje su se naselile u kutu iza garaža, nečije nakašljavanje iz susjedne zgrade … Dok su me posljednje zrake sunca škakljale po obrazima otplovio sam u mislima nekud daleko, toplina sunca me je odvelo u pravcu Mediterana …………………….
U jednom trenutku sam osjetio nečiji pogled na sebi – otvorio sam oči i spazio ženu srednjih godina u poslovnom kostimu kako me gleda prolazeći stazom. Zatvorio sam oči i nastavio opuštenim putovanjem zemljom odmora … Nakon još nekoliko minuta začuo sam hihot, tri tinejdžerice su prošle pored mene i moje klupe – možda me nisu ni zamjetile. Ponovo sam zatvorio oči.
No, vrlo brzo je nestalo čarolije – sunce je nestalo iza obližnjih krovova, a glasan razgovor nekolicine šetača je narušio mir. Došlo je vrijeme za pokret. Iako nije dugo trajala, ova pauza mi je donijela nužno potreban odmor i mir … šteta je što nema više ovakvih mirnih kutaka!
Komentari (3)
Posebno su mi dragi takvi mirni kutevi :-)).
Zanimljivo je kako si se na tren "mentalno usidrio" na relaksirajuća sjećanja s Mediterana...Valja nama preko rijeke..._
"Sunčane" asocijacije su često predvidive i vode nas/me ka moru i ljetu ... no, recimo, svaki lijep i sunčan kasnojesenski dan (kao što su bili prethodni) me uvijek podsjeti na prekrasan završetak listopada 1999. godine kad sam sa ženom bio na planinarenju na Begunjščici (2060 m) u Sloveniji i lijep dan nam je omogućio da se na vrhu, dakle iznad 2000 m, sunčamo u kratkim rukavima. Bilo je to ne baš uobičajena slika za takvu visinu i završetak listopada!A kad tome dodam prekrasne bistre poglede na sve strane, od Učke, Snježnika i Triglava pa do Dolomita i austrijskih Alpa, tad je užitak bio još veći!A ovakvi gradski mirni kutci obično ne pružaju nekakve posebne poglede i daleke horizonte, ali zato daju tako potrebno oopuštanmje i spokoj ... to su isto trenuci koji se pamte.