Gledam ove fotke i pitam se što jednu davnu golu Dabčevu prozu danas čini poezijom? Neće li naši potomci nad ovim slikama prepoznavati izgubljene, otuđene i shrvane ljude, topovsko meso liberalizma, unesrećeni svijet prošlosti okružen koprenom postojanja, tako nevidljivom onome kome se To dešava, a glavnom metom onoga tko u to daleko i prohujalo vrijeme gleda iz nekog svog, nepojmljivog i nezamislivog svijeta? Pogledaj te slušalice, vrećice, torbe i ruksake, u njima su neki neslušljivi narodnjaci, odore zaštitara, udžbenici prometnih ili hotelijerskih škola, petparačko kozmetičko bljedilo, povijesni škart i suvišnost. Oni koje evakuiraju negdje na Mars za stotinjak godina nesumnjivo će za ovo reći: ciklus "Skitnice bivanjem"!:)))Inače se sa ovog kolodvora najupečatljivije sjećam jedne maglene i hladne jeseni prije nekih dvadesetak godina; iz kruga tadašnjeg obližnjeg prehrambenog diva čula se očajnička rika prasaca pred klanje garnirana glavoboljnim smradom Badelove octene smjese. Prema istoku valjale su se kolone mrtvih domobrana a uz kolodvor nicao je kičasti hotel nekog pretvorbenog majstora. Radije se vraćam na one fotke Divjače makar u njoj nabasao na Komaričin duh preživjela kerestinečkog bjegunca. Jer, ono što nesumnjivo povezuje likove s Dabčevih crno-bijelih elegija i ovih tvojih poema uspavanih prijepodneva jest taj divlji sjaj na ljudskim licima: bježati, bježati, bježati!
J, hvala ti na tvome komentaru, vidim da te uz to mjesto vežu teške i tmurne uspomene ...No, iskreno, ne čini mi se da nitko od ovih ljudi sa fotki ne bježi. Čini mi se da su zauzeti svojim mislima i planovima - posjet dečku, odlazak na posao, piva s prijateljem ...Istina je, nisu baš neka vesela vremena ... no, život je onakav kakvim si ga svatko od nas složi ... tako da oni koji žele vidjeti svjetlo ga zaista i vide, usprkos svim mračnjacima ovog svijeta koji ga iz tko zna kojih razloga žele zaviti u pomrčinu. Pa makar se i nalazili na željezničkoj stanici Sesvete.
Da, vječita priča o polupunoj i polupraznoj čaši...Meni je pak važno da me (tvoje) fotke inspiriraju kao dokument vremena. Jer, tome fotke i služe: da bi se vrijedan dio sadašnjosti brižno pospremio kao zlatna rezerva za budućnost. Ili...?
Upavo tako, j, fotke tome baš i služe (i moje i sve druge), da (p)ostanu dokument vremena, pomoć za tumačenje vremena u kojem su nastale i u kojem ih se gleda, kao podsjećanje na događaje, ljude, osjećaje ... sve što je oko nas se mijenja, neki detalji nestaju, drugi se pojavljuju, a zgodno je imati ih zabilježene, upravo zbog ovoga što smo ti i ja naveli.Drago mi je što si u prvome komentaru ispričao/ispričala svoju priču vezanu uz ove fotke, jer je i ta tvoja priča jedan od dokumenata ovog vremena, jedan od detalja koji čine sadašnjicu Zagreba.
...povukao me naslov tvoga posta pa sam svratila do tebe, prvi put, malo prošetala zagrebom i okolicom u tvojim postovima...lijepo mi je tu i doći ću opet...lijepi pozdrav i hvala na ovoj virtualnoj šetnji :)))
Komentari (7)
Gledam ove fotke i pitam se što jednu davnu golu Dabčevu prozu danas čini poezijom? Neće li naši potomci nad ovim slikama prepoznavati izgubljene, otuđene i shrvane ljude, topovsko meso liberalizma, unesrećeni svijet prošlosti okružen koprenom postojanja, tako nevidljivom onome kome se To dešava, a glavnom metom onoga tko u to daleko i prohujalo vrijeme gleda iz nekog svog, nepojmljivog i nezamislivog svijeta? Pogledaj te slušalice, vrećice, torbe i ruksake, u njima su neki neslušljivi narodnjaci, odore zaštitara, udžbenici prometnih ili hotelijerskih škola, petparačko kozmetičko bljedilo, povijesni škart i suvišnost. Oni koje evakuiraju negdje na Mars za stotinjak godina nesumnjivo će za ovo reći: ciklus "Skitnice bivanjem"!:)))Inače se sa ovog kolodvora najupečatljivije sjećam jedne maglene i hladne jeseni prije nekih dvadesetak godina; iz kruga tadašnjeg obližnjeg prehrambenog diva čula se očajnička rika prasaca pred klanje garnirana glavoboljnim smradom Badelove octene smjese. Prema istoku valjale su se kolone mrtvih domobrana a uz kolodvor nicao je kičasti hotel nekog pretvorbenog majstora. Radije se vraćam na one fotke Divjače makar u njoj nabasao na Komaričin duh preživjela kerestinečkog bjegunca. Jer, ono što nesumnjivo povezuje likove s Dabčevih crno-bijelih elegija i ovih tvojih poema uspavanih prijepodneva jest taj divlji sjaj na ljudskim licima: bježati, bježati, bježati!
Čekati i uživati na suncu :-)).
J, hvala ti na tvome komentaru, vidim da te uz to mjesto vežu teške i tmurne uspomene ...No, iskreno, ne čini mi se da nitko od ovih ljudi sa fotki ne bježi. Čini mi se da su zauzeti svojim mislima i planovima - posjet dečku, odlazak na posao, piva s prijateljem ...Istina je, nisu baš neka vesela vremena ... no, život je onakav kakvim si ga svatko od nas složi ... tako da oni koji žele vidjeti svjetlo ga zaista i vide, usprkos svim mračnjacima ovog svijeta koji ga iz tko zna kojih razloga žele zaviti u pomrčinu. Pa makar se i nalazili na željezničkoj stanici Sesvete.
Da, vječita priča o polupunoj i polupraznoj čaši...Meni je pak važno da me (tvoje) fotke inspiriraju kao dokument vremena. Jer, tome fotke i služe: da bi se vrijedan dio sadašnjosti brižno pospremio kao zlatna rezerva za budućnost. Ili...?
Upavo tako, j, fotke tome baš i služe (i moje i sve druge), da (p)ostanu dokument vremena, pomoć za tumačenje vremena u kojem su nastale i u kojem ih se gleda, kao podsjećanje na događaje, ljude, osjećaje ... sve što je oko nas se mijenja, neki detalji nestaju, drugi se pojavljuju, a zgodno je imati ih zabilježene, upravo zbog ovoga što smo ti i ja naveli.Drago mi je što si u prvome komentaru ispričao/ispričala svoju priču vezanu uz ove fotke, jer je i ta tvoja priča jedan od dokumenata ovog vremena, jedan od detalja koji čine sadašnjicu Zagreba.
...povukao me naslov tvoga posta pa sam svratila do tebe, prvi put, malo prošetala zagrebom i okolicom u tvojim postovima...lijepo mi je tu i doći ću opet...lijepi pozdrav i hvala na ovoj virtualnoj šetnji :)))
Bok, Carla, nadam se da ćeš navratiti na još koju šetnju "Nepoznatim Zagrebom"!