Usred grada postoji jedno dječje igralište na kojem, tako bar izgleda, nikad ne dolaze djeca. A i odrasli rijetko kad zađu … a kad i zađu, tek prođu preko njega bez puno osvrtanja.
Oko penjalice i vrtuljka je zarasla trava, ne samo da nema ugažene staze do i oko njih, nego čak ni trava nije povaljana. A u pješčaniku raste trava, čini se neometana od ikoga.
Najveća je misterija zašto je igralište tako pusto … nalazi se u dosta gusto naseljenom kvartu, ima dovoljno hlada, na rubu se nalazi mali šumarak koji je dušu dao za igru većih klinaca, postoji i nekoliko klupica, čak i jedan mali “separe”, kao stvoren za ljubavne parove … čak mi se čini da ga ni lokalni “drinkeri” ne posjećuju, nema razbacanih flaša i smeća … čak i košarice za smeće (i njihova okolina) zjape prazne!
Od zanimljivosti, tu su i njihaljke, slične onim ostalima u gradu, no zavješene na drugačiji, neobičan način, sa dodatnom štangicom umjesto zavješenjem na glavnu nosivu štangu.
A na tom igralištu se nalaze i oni stari koševi za smeće iz prethodnog posta …
Sve u svemu, igralište je oaza mira, idiličan kutak u predjelu između naselja obiteljskih kuća i kvarta sa visokogradnjama … no, usprkos svemu tome samuje. Tko zna zašto?
I, pitate se vi, gdje li je to famozno dječje igralište?
Nalazi se na rubu Cvjetnog naselja, na uglu Cvjetne ceste i Cvjetne aleje … nije li to prekrasna lokacija za jedno dječje igralište, najcvjetnija u gradu?
No, djeca … u stvari, njihovi roditelji, očito drugačije misle. Sigurno misle da je trava puna krpelja, ili je možda igralište nesigurno jer je blizu studentskog doma … ili se možda boje da su sprave neispravne … ili jednostavno u tom kvartu više nitko ne smatra da je igra na zraku, u zelenilu, dobra stvar … i da je isto tako dobra stvar igra sa vršnjacima umjesto u vlastitom vrtu.
Šteta. Žao mi je tog neupotrebljavanog igrališta … ali i sve one djece u okolici koja se na njemu ne igraju.