Klupa u Gajevoj, kod Bogovićeve ulice. Snimio: Saša Šimpraga
Grad je ovih dana zatrpan snijegom i tek rijetkima pada na pamet sjedenje na gradskim klupama; no kad-tad snijeg će okopniti, doći će proljeće i u gradu će se tražiti klupa više. A kako mi stojimo sa mogućnošću sjedenja u javnim gradskim prostorima u središtu grada?
Pa, ne baš osobito, rekao bih.
Na Jelačić placu situacija je uglavnom dobra, dosta je kamenih postolja stupova javne rasvjete koja sasvim dobro služe umjesto klupa, a sa sjeverne strane, na rubu centralne plohe trga, dugačak je niz mjesta za sjedenje. S južne strane (baš s one koja je ljeti, zbog bržeg dolaska hladovine, ugodnija za sjedenje i koja je bliža tramvajskoj stanici u smjeru istoka) stanje je lošije, tu nema puno mjesta.
Na istoku, u Jurišićevoj ulici, također je u redu, ima dovoljno klupa, vjerojatno zato što na pločnicima nema puno ugostiteljskih terasa.
Na sjeveru, u Tkalčićevoj ulici, tek je nekoliko javnih klupa: oko spomenika Mariji Jurić Zagorki, sjeverno – preko puta dječjeg igrališta, te pokoja razbacana duž ulice. Šteta…
Ali, na sreću, u blizini je park na Opatovini, no to je ipak odijeljen prostor, daleko od živosti Tkalčićeve.
No, zapad i jugozapad, prostori najveće koncentracije prolaznika, prave su crne točke za one koji požele sjesti na javnoj površini umjesto na terasi kafića. Gajeva, Bogovićeva, Petrićeva, Cvjetni plac, Margaretska, Preobraženska, Varšavska, početak Preradovićeve … sve je nakrcano ugostiteljskim stolovima, a nekolicina “javnih” klupa potpuno je izgubljena među njima, mnoge su čak sasvim nedostupne (vidi: Cvjetni plac, ograda pravoslavne crkve ili klupe ispred bivšeg kina “Zagreb”). Znači, tko želi sjesti na javnom mjestu mora neminovno platiti i placovinu odnosno popiti čaj, kavu, što li već.
Smatram da to nije u redu.
S druge strane, u Gajevoj ulici, nalazi se još jedna žrtva komercijalizacije javnog prostora – skulptura “Razlistala forma” Vojina Bakića, koja se nalazi između hotela “Dubrovnik” i prolaza “Neboder”. Da, posve je moguće da je niste ni zapazili zato što je ljeti zaogrnuta suncobranima terase hotela, a zimi okružena drvenim adventskim kućicama. I to je također dio javnog prostora, dio koji je gotovo nestao širenjem terase.
Ipak, dobra je vijest da je u sklopu projekta“”aRs PUBLICae/1 posto za umjetnost” na kojem radi nekoliko udruga i pojedinaca pokrenuto potpisivanje peticije kojom se od gradskih vlasti traži izmještanje terase hotela “Dubrovnik” nešto južnije te postavljanje dviju klupa oko stabala koja se nalaze sjeverno i južno od Bakićeve skulpture. Time bi se ponovo otvorio vidik na skulpturu, a stvorila bi se i nova javna mjesta za sjedenje čime bi se popravilo stanje u toj ulici i ponovo otvorio djelić, u posljednje vrijeme izgubljenog, javnog prostora.
Ako i vi želite podržati ovu akciju molim vas da se za potpisivanje peticije prijavite OVDJE! Neka se čuje glas nas, građana, i naša želja za javnim prostorom koji bi svima bio dostupan i ugodan za korištenje!
(malo opširniji tekst o ovoj peticiji možete naći i OVDJE)
A do sljedećeg zatopljenja i vremena koje će nas zvati klupicama evo i niza fotki koje, rekao bih, govore više od riječi! Prve stižu fotke iz ljetnog doba …
U početku se poplava stolova još uvijek zadržavala južno od skulpture … no, primjetite da se točno ispod skulpture već nalazi naslonjen “konobarski” stolić, stavljen kao da je dio skulpture. Snimio: Saša Šimpraga
Protekle jeseni, potpuno okružana suncobranima i gotovo nevidljiva. Snimio: Saša Šimpraga
U Božićno vrijeme …
Skulptura okružena kablovima. Snimio: Saša Šimpraga
U labirintu adventskih kućica. Snimio: Vanja
Ovih dana, u društvu gomile smeća. Snimio: Saša Šimpraga
Hotel, smeće … kao da i skulptura čeka otvoz glomaznog otpada? Snimio: Vanja
A sad se ajmo malo poigrati s “Razlistalom formom” …
Re-forma. Snimio: Vanja
Svijetleća rupoforma. Snimio: Vanja
Medijska forma. Snimio: Vanja
Voajer u formi. Snimio: Vanja
Prigodna forma. Snimio: Vanja
Forma u punom (pozadinskom) sjaju. Snimio: Vanja
Oblo, providno, naprosto razlistalo! Snimio: Vanja
Razlistalost kakva bi trebala biti. Snimio: Vanja
Za kraj, mala zanimljivost: nije osobito poznat podatak da je “Razlistala forma” zapravo tek slučajem spašena od iščeznuća i to zaslugom slikara i kipara Ivana Picelja, koji ju je spasio sa hrpe otpada. Uz tu skulpturu na otpadu je završio i jedan Bakićev reljef koji je, na žalost, već otputovao u kamionu, dok je ova skulptura spašena na vrijeme!
(Zahvaljujem Saši Šimpragi na ovom detalju kojeg možete pronaći i u njegovij knjizi “Zagreb – javni prostor”.
Koga zanima više detalja o životu i radu Vojina Bakića, neka pogleda OVDJE.