Šetajući gradom uzduž i poprijeko put me ne vodi ravnomjerno po svim kvartovima, nemam nekakav unaprijed napisani plan ili listu, već najčešće odem tamo kud me nešto privuče i kud mi dopusti moje slobodno vrijeme. Stoga i nije čudo da sam puno češće u kvartovima oko mog stana ili moje firme, a rjeđe u onima udaljenijima … no, ima tu naravno i osobnih preferencija, neki kvartovi su mi draži i nose mi “pozitivne vibracije”, a neki pak one druge.
Recimo, na krajnjem zapadu grada, u Podsusedu, sam relativno često … iako je on trajno obilježen stigmom cementare, a ravničarski dio je niz bezličnih skladišta, ureda, trgovačkih centara, ledina svejedno mi je njegov preostali dio nadasve simpatičan, a dio na obroncima Medvednice nosi nekoliko lijepih vidikovaca i zgodnih kutaka. A čak mi i ta cementara, koliko god ružna, zapuštena i odbojna, nosi nekakvu aureulu tajanstvenosti, poziva na istraživanje.
S druge strane, na krajnjem istoku, u Sesvetama, sam vrlo rijetko. Em mi je daleko, em me uz Sesvete ne veže nekakav poseban osjećaj … prolazim tim krajem jednom u mjesec ili dva, najčešće vozeći iz grada prema Kašini i dalje za Zagorje, i ne volim glavnu prometnicu, Zagrebačku, punu prometa, kojekakvih trgovina, prašine … pa onda dođe kiseli zadah iz “Badela” … ili, ako dolazim sa juga, od Slavonske, prije kiseline pak dođe onaj neugledni niz trgovačkih centara oko “Getroa”. Uglavnom, obično osjetim olakšanje kad izađem na sjever, u smjeru Markova polja i Kašine – manje prometa, manje smrada, a više prirode.
No, svjestan sam da Sesvete imaju i svoja druga lica, ljepša, koja tek čekaju da ih otkrijem … zimus sam bio u šetnji središnjim dijelom, a jučer sam sa prijateljima krenuo u šetnju Sesvetskim “Maksimirom”, šumom koja je na karti označena imenima Brestovčina, Novoselčina i Divljača, a pruža se gotovo do samog centra Sesveta, do osnovne i srednje škole.
Šetnju smo započeli u centru, kod željezničke stanice, a kod “metalnog mosta” na Zagrebačkoj ulici smo napustili poznate predjele i krenuli stazicom uz postok Kostanić (na nekim kartama označen i kao Vuger) koji donosi vodu sakupljenu sa jugoistočnih padina Lipe na Medvednici.
Početak puta je donio prve zanimljivosti – žabe i mnoštvo riba u potoku! Zavukli smo se ispod mosta da bolje pogledamo taj bujni životinjski svijet … i usput omirisasmo lokalnu kanalizaciju koja se baš tamo ulijeva u potok (naravno, nema filtera i takvih suvišnosti ).
Most kojim Zagrebačka prelazi preko potoka. Snimio: Vanja
Ispod mosta. Snimio: Vanja
“Ribe, fala na gledanju!”, natpis na konstrukciji mosta. Snimio: Vanja
Potok i zelenilo oko njega. Snimio: Vanja.
Od osnovne škole “Sesvete” nas je dijelilo svega nekoliko minuta hoda … lokacije škole je odlična, mirna, na rubu mjesta, uz velike livade i sasvim zgodno igralište na kojem smo se dosta dugo zadržali, klinci su jedva dočekali malo aktivnosti na spravama, a i mi odrasli smo iskoristili košarkaško igralište i slobodnu loptu za par minuta razgibavanja.
Zid osnovne škole Sesvete.Snimio: Vanja
Livade uz potok. Snimio: Vanja
I, ubrzo nakon škole je zavladao mir – sretali smo tek tu i tamo kojeg šetača, biciklista, no civilizacija je ostala za nama, a ubrzo zatim i livade. Na ulasku staze u šumu dočekale su nas i prve planinarske markacije, natpis je kazivao da nas od Lipe i planinarskog doma kojeg drže planinari iz Sesveta (vidi pod HPD “Lipa” ) dijeli 4 sata hoda. No, naše jučerašnje ambicije su bile puno manje …
Susret na livadi … Snimio: Vanja
Zeleno prostranstvo ispred nas. Snimio: Vanja
Ravničarska šuma. Snimio: Vanja
Ta staza je označena i kao dio “gljivarskog puta” koji vodi do Lipe.
Snimio: Vanja
Usput smo sreli i dosta živog svijeta: jednu krticu, dosta punoglavaca, gusjenica, šuma je bila prepuna pjeva ptica …
Krtica koja nas je sve iznendila svojim pretrčavanjem staze. Snimio: Vanja
Kukci u šeširima. Snimio: Vanja
… a usputno smo naišli i na ostatke spomenika (iz doba NOB-a, rekao bih). Vidi se da je u podnožju bila pričvršćena spomen-ploča (rupe od vijaka su još vidljive), sa strane su i dva barjaka, ostaci klupa … pretpostavljam da je spomen-ploča dobila noge početkom odmah 90-tih. A zanimljivo je da ju knjiga “Spomenici i fontane u gradu Zagrebu” uopće ne spominje!
Snimio: Vanja
Snimio: Vanja
Snimio: Vanja
Nakon otprilike sat i pol netto hoda od Sesveta slijedeći markaciju kroz lijepu šumu, prvo uz potok, a zatim sve više po brežuljkastom terenu našli smo se pored sela Dobrodol – iako nove seoske kuće uglavnom ne pružaju oku ugodne prizore, naišli smo i na nekoliko lijepih starijih drvenih kuća. A kako se već bližio kraj dana i klinci su bili pomalo umorni zaključili smo da nam je vrijeme za povratak … taman na vrijeme da uhvatimo minibus linije 280 Dubec-Sesvete-Šimunčevec koji nas je za desetak minuta vratio na polazište i time smo zaključili lijepu šetnju po šumama i gorama Sesvetskoga kraja!
Dobrodol brijeg – brijeg koji je u dolu?!? Ili dol koji je na brijegu???. Snimio: Vanja
Baraka u dodiru sa nebom. Snimio: Vanja
Lijepa stara kuća – na žalost, veranda je potpuno propala. Snimio: Vanja
Anno Domini 1928. Snimio: Vanja