U prošlom postu sam na jednom mjestu skupio sve što sam znao i saznao o “Samoborčeku” u doba kad je ta mnogima srcu prirasla željeznica još radila. A danas slijedi nastavak, priča o sadašnjem trenutku “Samoborčeka” … jer koliko god on već 31 godinu nije u prometu nakon njega je ostalo mnoštvo tragova: ostala je trasa (sa više ili manje povijesnih “artefakata” iz doba prometovanja), ostale su “Srebrne strijele” (koje, na žalost, trunu na zagrebačkom Ranžirnom kolodvoru), ostala je kratka kompozicija u Samoboru (sa “uvezenom” lokomotivom ), ostalo je ponešto i u muzejskoj građi Željezničkog muzeja …
Za početak, trasa. Neću vam sad otkrivati toplu vodu, opisivati trasu i njeno sadašnje stanje u detalje, jer su umjesto mene to već učinili članovi Kluba prijatelja željeznica i njihov odličan “putopis” sa obiljem fotki možete pročitati OVDJE (dio od Zagreba do Strmca te potom od Samobora do Bregane) i OVDJE (dio od Strmca do Samobora). No, kako se i ja vrlo često prošećem nekim dijelovima trase (radno mjesto mi je udaljeno cijelih 200 metara zračne linije od nje ) tada ću zapisati i neka moja zapažanja o njenom prvom dijelu koji je ukupno gledavši i najzanimljiviji i najlakše dostupan. A uz moja tekstualna zapažanja dobit ćete i pregršt fotki što nabavljenih dobrotom stalnog čitaoca bloga, VT-a (hvala ti!), što trudom članova Kluba prijatelja željeznica (hvala i vama!). Dakle, krenimo!
Cijela priča počinje dijelom trase koja je nestala još davno, teretnim kolosijekom koji je spajao Zapadni kolodvor i stari Samoborski kolodvor, a danas tuda vodi put kojim se od Magazinske stiže do starih kuća u pozadini Zapadnog kolodvora. Taj kolosijek je služio za prijevoz tereta koji je dolazio ovim putem do glavne pruge i na južnom dijelu Zapadnog kolodvora (uz Magazinsku cestu) se pretovarao iz uskotračnih vagona u “normalne” i obrnuto.
Nakon tog dijela slijedi stvarni početak, “novi” Samoborski kolodovor … zgrada je još na mjestu (dizajn 60-tih je nepromašiv), tu je i ćevpdžinica (inače na dosta dobrom glasu ), gostionica, prostorije “Samoborke” čije se skladište građevinskog materijala raširilo nekadašnjim kolosijecima … sve zajedno je u podosta ofucanom izdanju i ukupan dojam spašava ponajviše lijepo zelenilo, trava koja se razrasla preko perona, i okolno drveće.
Dvjestotinjak metara dalje nalazi se zgrada starog kolodvora, sada pivnica … Zgrada je obnovljena i sada odiše starim ugođajem, sjenom starih kestena, a ispred nje je i lijepi park sa obnovljenim dječjim igralištem.
Nedaleko stanice su i ostaci radionica, u jednoj preostaloj zgradi je ZET-ova streljana, dok je ostatak ili pretvoren u stambene objekte ili nekakve radionice i šupe, što li, a djelić je i nastradao prilikom gradnje novog bloka zgrada u Adžijinoj.
Nakon toga pruga je prelazila Novu cestu (tračnice su uklonjene pred nekoliko godina) kod zgrade lokalne samouprave i još jednog parka, a na dijelu trase do Metalčeve su se još odavna naselile automehaničarske radionice i auto-praonica … no, moguć je prolazak s jedne na drugu stranu.
Na samoj Metalčevoj je nedavni popravak otkrio komad tračnica koje još uvijek postoje ispdo asfalta.
Nakon Metalčeve slijedi ugodna šetnja zelenim pojasom (koji bi po urbanističkim planovima trebao postati produžena Kranjčevićeva ulica koja će se produžiti sve do Malešnice i po kojoj bi jednom trebala prolaziti laka gradska željeznica) uz breze i naselje Prve gradske štedionice. To je prije svega carstvo pasa i njihovih vlasnika, no i svi ostali šetači su dobrodošli.
Stižemo do Selske, sa zapadne strane je kućica nadzornika pružnog prijelaza koja je poslije bila stanična zgrada, nakon toga gostionica, a sada je potpuno zapuštena.
Krećemo dalje možda najljepšim dijelom trase koji prolazi kroz naselje obiteljskih kuća na Ciglenici, šećući se tim dijelom pokušavam zamisliti kako je bilo tu živjeti kad je svaki dan tik uz njihova dvorišta prolazilo više desetaka vlakova …
Prijelaz preko Stubičke ulice, zatim i preko Klanječke …
Slijedi prijelaz preko Zagorske ulice, tik uz most preko potoka, raskršće i nepregledan zavoj (sjetite se sudara sa autobusom iz prethodnog posta!) …
Slijedeći dio trase, do Zagrebačke ulice, nije baš dobro vidljiv – tu je bilo križanje sa Končarovim teretnim kolosijekom, zatim stajalište neposredno prije Zagrebačke, a zatim slijedi dio nasipa prema Sokolskoj koji sada služi kao pješačka staza.
Uz Sokolsku su ostaci mosta preko potoka Kustošaka, a trasa ide dalje uz skladišta, sportsko igralište prekriveno zanimljivim graffitima, pa dalje pored TOZ-a …
Dolazimo i do potoka Vrapčaka, ostaci mosta su i dalje na mjestu …
Most preko podvožnjaka kod Stenjevca, vidljiva je i oznaka stajališta.
Gostionica znakovitog imena “Samoborček”, u blizini je potoka Dubravica koji pritječe od Gornjeg Stenjevca. Na tom potezu je trasom Samobrčeka sada sagrađena vrlo ugodna pješačko-biciklistička staza.
Most iznad Škorpikove ulice kod cementare.
Ovdje je nekad bio jarak za podmazivanje lokomotive uz staničnu zgradu Podsusedske stanice.
Samoborski most …
Nadstrešnica stjališta Orešje, a nedaleko je i ostatak kolosijeka u cesti koja vodi prema Strmcu.
Stanična zgrada u Strmcu, sada obiteljska kuća …
Trasa prema podvožnjaku …
Samobor (tamo se u travi još mogu pronaći tragovi “okretaljke”!) i most preko Gradne.
Stajalište u Šmidhenu.
Dio trase prema Bregani je sada uređen kao pješačko-biciklistička staza.
Stanična zgrada u Bregani.
Dio prema remotnom zavodu nije poslikan, čeka se neka zgoda za posjet graničnoj ispostavi. Inače, točno na ničijoj zemlji, na mostu preko rječice Bregane, vide se ostaci tračnica.
Što se tiče ostataka vozila, situacija je danas ovakva (informacije su također preuzete sa Foruma Kluba ljubitelja željeznica):
1. Jedna kompozicija vlaka “Srebrne strijele” eksponat željezničkog muzeja koji već 20 godina čeka na RK u Zagrebu da ga smjeste u muzej
2. lokomotiva M-32 koja već je u Hrvatskom željezničkom muzeju
3. lokomotiva “7” + vagon u tehničkom muzeju
4. lokomotiva O&K u Maksimiru izložena pokraj trase jedne druge, također bivše uskotračne pruge
5. Kompozicija Lokomotiva + 2 vagona izložena u Samoboru (u parku uz perkovčevu ulicu), pri čemu su vagoni doista sa ex. Samoborske željeznice a lokomotiva je nabavljena iz BiH da se izloži tamo (bolje ikakva lokomotiva nego nikakva)
6. lokomotiva “Moes” prodana 60-ih godina Ribnjačarstvu u Pakračkoj poljani, i dan-danas živa i aktivna
