Kamo se još zapravo ide iz ovog našeg Zagreba vlakom?
Eventualno na posao ili sa posla, za one kojima ova sadašnja prigradsko-željeznička mreža može skratiti taj svakodnevni put, svi drugi smjerovi su postali čista egzotika …
No, nakon što vlakovi kod nas šutke, malo pomalo izumiru, odjednom su se pojavili ljudi kojima su vlakovi potrebni, koji ih mogu dovesti u obećanu zemlju tamo negdje na zapadu, a mi smo im iznenada postali jedna od usputnih stanica, jedan od “ranžirnih kolodvora” na kojima ih, često i protiv njihove volje usmjeruju ovamo ili onamo. A sve uz policijsku pratnju, crvena svjetla, natpise “ne ulaziti” … teško je prići evropskim dverima, još teže ući. A što ih tek čeka iza njih?
Pokušat ću se prosjetiti ovih događanja i ovih mojih pitanja za mjesec dana, godinu, pet godina … tko zna kako ćemo gledati na sve to i mi ovdje, i oni ondje (oni = sadašnji izbjeglice, ali i oni koji će ih primiti u svoje društvo, drage volje ili protiv volje), kakve će sve promjene donijeti ova priča kojoj je sada teško nazrijeti kraj.
Glavni kolodvor, petak navečer, nakon prvog vala izbjeglica … Snimio: Vanja