Nitko još nije otkrio na kojem principu rade sjećanja … vjerojatno je to nešto jako individualno, svaki od nas ima neki svoj okidač koji baš tu situaciju, zvuk, riječ, sliku posprema duboko, duboko u riznicu naših osobnih sjećanja. Vjerujem da su sjećanja tim dublja, jača, dugotrajnija što su osjećaji vezani uz njih jači … ali, kako objasniti to da su moja sjećanja tako često vezana uz slike – i to još slike raznih natpisa?
Ovo sam napisao malo u zbilji, a malo u šali … ali, istina je da jako dobro pamtim neke prastare natpise, reklame, ulične table …. a jedan od “pojavnih oblika” koje najbolje pamtim su emajlirani natpisi, posebno ploče s imenima ulica. I ne bih rekao da to ima ikakve veze sa mojim emocionalnim “angažmanom” po tom pitanju – ploča k’o ploča – već, valjda je to do bistrih i čistih, prodornih boja kakve su obično emajlirane ploče. Naprosto zovu da ih se uoči, pogleda – uostalom, to im je i “posao”, da budu viđene.
U nekim davnim godinama djetinjstva i rane mladosti, od 1971. pa do zaključno, mislim da je to bila 1980. godina, putovao sam s roditeljima i sestrom na more u Istru. Redovno smo kampirali u kampu “Lanterna” kod Poreča, i, uz jedan kratki posjet Tučepima, 1970. godine, taman pred moj polazak u osnovnu školu, to su jedina ljetovanja na koja sam išao s roditeljima. Nikad prije, a niti nakon toga nisam bio s njima na moru.
A sva putovanja u Poreč bila su, kako je to tih godina bio običaj, preko Slovenije. Ustajali smo rano ujutro, još za mraka, valjda prije 4 ujutro, na brzinu doručkovali, sjedali u već spakirani auto i kretali. Prve zrake sunca susretali smo negdje kod Novog Mesta. Prolazili smo kroz Ljubljanu još prije jutarnje gužve da bismo zatim nastavljali put u smjeru Postojne (prvo starom cestom, preko Vrhnike i Logatca, a kasnije taman izgrađenim autoputom), a onda su slijedili Razdrto, nizbrdica kod Črnog Kala, pogledi na more u Kopru, pa Izola, Buje, Brtonigla … i dolazak u kamp.
I, tjedan dana kasnije, sve to isto, ali u suprotnom smjeru i to s nešto kasnijim polaskom (trebalo je, jelte, spustiti šator).
Od svih tih prolazaka kroz Sloveniju najbolje sam zapamtio četiri stvari:
– meni tako zabavno ime ceste kojom smo ulazili u ljubljanu: Lavrica
– uvijek veličanstvenu planinu Nanos, pogled na koju mi je uvijek izazivao strahopoštovanje i na koju sam se s veseljem poslije penjao kao planinar
– kraške pejzaže Primorske, mozaik livada, šumaraka i sela primorsko-talijanskog stila
– crvene emajlirane ploče kojima su u Sloveniji bila “opremljena” gotovo sva sela i koje su govorile o kojem se selu radi, te kojoj općini i zajednici općina pripada
Lavrica mi je i dalje simpatično ime, na Nanos u sam već bio više puta i još ću, primorske krajeve na kojima se susreću more i planine i nadalje jako volim, bez obzira da li su u Sloveniji, Hrvatskoj ili nekoj trećoj, petoj, desetoj zemlji … a ove natpise – njih sam se tu i tamo sjetio, ali ih nisam već jaaaaako dugo vidio – a baš sam ih se zaželio!
I, k’o za vraga, sretoh ih baš jučer, na planinarenju u Posavskom hribovju, u selima Leše i Sava nedaleko Litije, kroz koja sam prošao za planinarskog izleta na Zasavsku svetu goru!
Baš mi je bilo milo pri srcu kad sam ih vidio, čak dvije u jednom danu nakon bar 15-ak godina nakon što sam ih vidio po posljednji put, negdje u Dolenjskoj, čini mi se!

Selo Leše. Snimio: Vanja

Selo Sava. Snimio: Vanja
A kakve to veze ima sa Zagrebom, pitate se možda vi čistunci koje zanimaju samo priče iz Zagreba?
Kao što već rekoh, smatram da su emajlirane ploče objekti koje se lako i rado pamti … i vjerujem da ima ljudi, onih koji su posjećivali Zagreb otprilike onoliko četso koliko sam i ja posjećivao Ljubljanu i slovenska sela Notranjske i Primorske, koji tako dobro pamte stare zagrebačke ulične table s imenima ulica, jarko plave, emajlirane … baš ovakve kakve su ove na fotki!
Jako sam sretan što ih još ima u Zagrebu i nadam se da će ih biti još jako jako dugo … a priču na temu starih uličnih ploča s imenima ulica, s naglaskom na Trešnjevku, pogledajte njihovu kolekciju na ovom linku, a nešto više o povijesnom pregledu različitih oblika, dizajna i materijala na ovom linku!

Snimio: Vanja

Snimio: Vanja
Komentari (7)
A tek neke zelene (!) koje se još mogu naći po Slovenijama, he he!
Baš dirljiva reminiscencija.
Lijepa sjećanja. Pozdrav!
O da, Bergaz, u Ljubljani su takve ploče zelene (kao i npr u Grazu), no po ostatku Slovenije su crvene.
Preko Nanosa pokušavao sam u zimi osamdesetpete na šestu, kada bi glasovita postojnska bura očistila vidik, ugledati more, negdje sa straže. Lijepo je naići na davno zaboravljene detalje koji te sjete nekih vremena u kojima si bio siguran i sretan, kao što su ove tablice. Slovenija je prepuna takvih detalja i jednostavno obožavam ljeti biciklirati negdje oko Novog Mesta, Krškoga, Sevnice... pozdrav :)
J, Nanos je uistinu fascinantno brdo, potpuno se slažem s tobom.
..Preko Nanosa pokušavao sam u zimi osamdesetpete na šestu, kada bi glasovita postojnska bura očistila vidik, ugledati more, negdje sa straže. Tam gdje pruga ulazi u kasarnu?..