Jučer sam vam, slikom i rječju, pokazao jednu ulicu koje u stvarnosti ima, a prema planovima grada malo ima, a malo nema … a danas ću vam ispričati nešto o ulici koje u stvarnosti nema već skoro 30 godina, a po planovima grada joj se još može naći koji trag. Za mene pak osobno je u svemu tome najzanimljivije što je ta “nestala” ulica upravo ona u kojoj sam se rodio.
Dakle, bijaše jednom davno, a postoji još i danas, jedna ulica koja se zvala Svetošimunska, pa zatim (nakon drugog svjetskog rata) Šimunska, a sada je ponovo Svetošimunska – ona vodi od Maksimirske ceste istočnom stranom Maksimirske šume pa zatim Dotrščinske šume prema Markuševcu u kojem se nalazi crkva sv. Šimuna i otud joj potječe ime.
Taman između te dvije šume, preko puta Policijske akadamije (nekad “Milicijske škole”), se ulijevo odvaja ulica Čret koja vrluda pored rasadnika “Zrinjevca” (nekad je to bio rasadnik “Flore”) u smjeru Dotrščinske šume. Usput se od njega ulijevo odvaja ulica Jazbina koja uz potok Bliznec (ili Mrzljak, kako ga se u tom kraju češće zove) vodi ka Bačunu, dok Čret slijepo završava u šumi, na brijegu zvanom Fazanovac (vjerojatno je tako nazvan zbog fazana kojih je nekad tamo bilo u dosta velikom broju). A odnos Čreta i Fazanovca je tokom godina bio podosta nejasan – išlo je otprilike ovako:
– do 1972.: Ulica Čret je vodila do uspona na brijeg Fazanovac (posljednji kućni broj je bio 85), a dalje se nastavljala ulica Fazanovac (moja malenkost je živjela na kućnom broju 5) … no, ulica nije imala svoju tablu sa imenom.
– 1972.: Iz tko zna kojega razloga je ulica Fazanovac ukinuta i dodana ulici Čret (a moja adresa je iz Fazanovca 5 postala Čret 103), sad nije bilo više niti ulice niti table.
– 1974.: Opet iz tko zna kojeg razloga preko puta moje kuće je uz cestu postavljena tabla sa imenom Fazanovac i to tako da pokazuje na kolni ulaz dviju kuća sa suprotne strane ulice koje su imale kućni broj na Čretu. Ulice i dalje nije bilo, ali je stigla tabla. (tu i tamo nam je dobro došla kao stativa za nogomet na ulici )
– cca 1984.: Tabla je maknuta i sad više nema niti ulice niti table, ime Fazanovac (kao geografski pojam, ime brijega) je sve manje u upotrebi.
– 1993.: Plan Zagreba u izdanju “Školske knjige” pokazuje ulicu s imenom Fazanovac i to za dio ulice Čret koji vodi kroz Dotrščinsku šumu ka nekoliko izoliranih kuća okruženih šumom (geografski, to je u stvari nastavak šumskog grebena koji počinje brijegom Fazanovcem) koje u stvarnosti imaju kućne brojeve ulice Čret
Eto, toliko o točnosti planova grada i nastajanju i nestajanju ulica … sve na svijetu je podložno mijeni, pa tako i ulice i njihova imena.
Komentari (9)
Zanimljiva priča "iz prve ruke"! "Čudno" mi je,usput, da se ne zove Fazanovec (s E) jer su toponimi u ovom dijelu Hrvatske uglavnom "na E"!Kao sugestija za voljne šetače:- Šumski put u nastavku "tog" Fazanovca ima svoj kraj kod žičane ograde "Voćarsko-vinogradarske stanice Jazbina" s odličnim pogledom na njihovo "dobro" i Sljeme.- U toj šumi, na slijedećem (istočnijem) brijegu (put iza rampe na Čretu), postoji i "Šumska stanica" Agronomskog fakulteta kao zanimljiva oaza "in the middle of nowhere"...- U kotlini pak između toga dvoga u šumi prašumskog tipa vijuga potok (Vanja ga je bio spomenuo na jednom postu...), a cijeli taj lokalitet je na topografskim kartama naveden kao Vučje jame - pitam se zašto...!_
Zgodna pitanja i komentari, GP, evo odmah odgovora i dopuna!- mislim da se oblik "FazanovAc" umjesto "FazanovEc" udomaćio zato što je u tim krajevima živjelo dosta nedomicilnog stanovništva (doseljenika iz Slavonije i Like u 50-tima i 60-tima, a izdalmacije u 70-tima) pa se tako originalni "FazanovEc" promijenio u "FazanovAc".Slično je sa imenom "BukovEc" koje se od 60-tih naovamo puno rjeđe čulo od "BukovAc", dokje "MarkuševEc"puno više u upotrebi od "MarkuševAc" jer je tamo, bar u moje doba, bilo puno više lokalnog stanovništva.- onaj šumski put se u stvari nastavlja uz ogradu nadesno i kad dođe do tog neimenovanog potočića onda prelazi u lijepu široku stazu koja se ubrzo grana. Desni krak skreće prema Markuševcu, a lijevi ide paralelno uz ogradu i izlazi na Bačun (to mi je nekad bila vrlo lijepa šetnja). Uz put ima i djelić šikaraste šume, no on se lako zaobilazi sa lijeve strane stazom uz ogradu fakultetskog dobra.- "Šumska stanica" je među nama "lokalcima" poznata kao lugareva kućica, zaista je idilično smještena, među ostalim tamo uzgajaju i riblji mlađ (ili je bar tako bilo nekad).- spomenuti potočić je sasvim zgodan i lijepo vijuga (ljeti presuši),a uz njega je kolski put koji se na sjeveru nastavlja na onu opisanu stazu iz prve točke, a na jugu se spaja sa ulicom Čret iza policijske streljane (desni odvojak kod kućnog broja 71).Ovaj toponim Vučje jame sad prvi puta čujem, lokalno je prostor oko potoka poznat kao "državna šuma" (za razliku od privatnih dijelova šume na zapadnom bregu) odnosno "ono tamo prema lugaru" ;o) Nekad je na istočnom brijegu bilo dosta kostanja, no rak kore ih je prepolovio i sad je to onak, niš posebno ...
I više nego zanimljivo :-)).Baš, BukovAc, ali Markuševec, mada je već postalo Markuševac. Uskoro će Jarun izgubiti pristojan naglasak :-)).Nego, ako je nestala ulica u kojoj si se rodio, kaj je s tobom :-)). Šalim se, pretpostavljam da si k'o svi mi rođen u jednom od rodilišta :-)).Svojedobno sam čitala priču, članak, nekaj o starim uspomenana. Kako ljubavnici u New Yorku ne mogu naći restoran gdje su prvi puta izašli, kuću u čijoj veži su se cmakali. Izgleda da polako dolazimo u tu fazu.
Ajme, pa to je moje brdo tu :), tj. živim ispod njega (VIII. odvojak, na broju 5). Čula sam za naziv Fazanovac, doduše samo dva ili tri puta u životu (a živim tu od rođenja, dakle 21 godinu) i to od ljudi koji baš žive na brdu, naravno starosjedioci, jer u zadnjih par godina sve ih je manje, sada su se sve doselili neki novi, drugi ljudi, brdo se poprilično promijenilo odkada sam ja bila klinka. Hmm dakle broj 103, to bi bilo taman negdje kada se počne penjat na brdo baš po ulici Čret, ili možda malo na sredini? :))A evo i u ovom postu od prošlog proljeća par slikica iz šume i zadnja je pogled s brda na moju ulicu :))
Ha, semiramido, baš zgodno što smo pronašli da smo bili "susjedi"! ;o)Ja, na žalost, već dosta dugo ne živim tamo, od 1994. godine - dakle, ti si imala 5 godina kad sam se ja odselio (a ja 30 - dakle, generacijski smo dosta daleko). Lijep je to kvart, iako i njega sve više muči ta u Podsljemenu sveprisutna "Urbanovilomanija" ... a mene vežu uz kvart uglavnom lijepe uspomene, a one koje nisu lijepe nisu vezane uz kvart kao dio grada ili njegovu okolicu.Inače, broj 103 ti je već gore, na uravnanom dijelu brijega - a od kućice u kojoj sam živio više nema traga, posljednja se od tamo iselila moja mama pred nekoliko godina i sada živi ne tako daleko, na Jazbini ... a na mjestu kućice je sada podignuta novogradnja.Usput, kako smo još u zimi, nekada je od mojih kućnih vrata počinjala fantastična sanjkaška staza - sve tamo do pdnožja Fazanovca, staza je iznosila dobrih 300-400 metara i imala je savršeni nagib: blago-strmo-blago. U to doba se te lokalne ceste nisu čistile od snijega i na briojegu je bilo malo stanovnika tako da je zimi znalo proći i po nekoliko dana bz da je ikoji auto prošao tim dijelom ulice!
Dodat ću vam još par "cveba" iz kvarta tj. s Fazanovca i okolice! ;o)- ulica je dosta kasno (sredinom 80-tih) dobila vodovod i kanalizaciju tako da su se ljudi dugo snabdijevali vodom iz bunara. Mi nismo imali bunar nego smo nosili vodu (ručno) iz bunara kod kućnog broja 20 koji je iskopan tamo negdje nakon 2. svjetskog rata, dubina bunara je 24 m ... a kuće koje se nalaze u šumi imaju još dublje bunare, jedan je navodno dubok 45 metara i građen je isto tako krajem 40-tih. (u to doba je to bilo preduboko za hidrofore tako da se voda vadila ručno, pomoću kante na lancu i kolotura)- najstarija kuća na Fazanovcu je posljednja starija kuća s desne strane prije ulaska u šumu (prije 8. jazbinkog odvojka), kuća tadašnje familije Krsnik, izgrađena je u doba NDH. 1963. godine kad su se na Fazanovac doselili moji roditelji na čitavom brijegu su bile 3 kuće, ostatak su pokrivali vrtovi, vinogradi i livade.- dolina spominjanog potoka u Dotrščini sadrži velike količine gline - kad nam je trebala glina za školu onda smo došli s lopatom do potoka i iskopali koliko nam je trebalo.- za velike kiše u srpnju 1989. (najveća količina padavina ikad izmjerena u Zagrebu) voda je provalila iz uzgajališta riblje mlađi kod lugareve kućice u Dotrščini pa je čitav potok bio pun malih somića, šarančića i grgeča (veličine 2-3 cm), nekoliko sam ih donio doma pa ih čuvao u bačvi kišnice dok nisu uginuli radi nedostatka kisika ... :o(- tokom 70-tih je česta zabava nas školaraca bilo građenje brana od granja na potoku Mrzljaku/Bliznecu: napravilo bi se jezerce dubine pola metra do metar i onda bi se ekipa vozala po tome na splavi od daski i stiropora, a zimi je tamo bilo klizalište (naravno, bilo je i onih koji su propadali kroz led u ledenu vodu :op)
Aha, onda mogu pretpostavit koja od novih zgrada se tamo nalazi, baš ću obratit pažnju na brojeve kada se budem vozila doma (uvijek idem gornjom stranom preko Čreta, zato jer je Jazbinska cesta u katastrofalnom stanju).Ja se sjećam razdoblja kada nije bilo asfalta, a i sjećam se kada su asfaltirali kvart, to je baš bio doživljaj. A što se tiče sanjkaja/skijanja moju ulicu isto prije nisu čistili tako revno kao sada pa je bila glavna u kvartu s ove strane za sanjkanje. Naravno, sada budući da susjed koji zimi vozi ralicu živi u mojoj ulici, prvo što pročisti je brdo, tako da se nekad zezamo da je situacija što se snijega tiče puno bolja u Jazbini nego u gradu.Sada je sanjkanje preuzela brana na Korani, nasip je dovoljno velik pa se svi iz kvarta tamo skupljaju.Da poplava '89 je legendarna, naravno bila sam premala da bih se sjećala, ali moji često spominju kako je vode bilo strašno puno, a tada su i Ravnice bile poplavljene ako se ne varam. I mislim da je to jedan od razloga zašto su napravili branu na Bliznecu, da ne bi opet slučajno se oteo kontroli. Iako je meni bio lijepši onakav prije, neukroćen. A posebna mi je fora bila kada smo autom išli na Bukovac preko Korane, a morali smo kroz njega proći...Ah, sjećanja... :)))
He, kad smo već kod prisjećanja ... prvi asfalt je prošao ulicom Čret čak 1968.! I to zato jer je u ono doba pred samim krajem ulice kod šume bila vikendica direktora "Ceste" Zagreb (sada je tamo kuća g. Tomčića, nekadašnjeg HSS-ovca, pri dolasku je porušio tu viekndicu koja je imala lijepu pergolu sa ljubičastim cvijećem, a na rubnom kamenu njegovog cestovnog prilaza sam se jednom kao mali razbio s biciklom :opU to doba je Jazbina bila još bez sfalta, no vrlo brzo ztim su je asfaltirali do Fakultetskog dobra ... a tokom godina gradnje vodovoda (1980- pa nadalje) je taj postojeći asfalt totalno razbucantako da je par godina carevalo opće blato.Naravno, ja bolje poznajem potok bez brane, uz njega je tada bio stari mlin (malo uzvodno od Korane), a nizvodno (tamo gdje je sada regulirano korito) je bila stazica od izlaska ulice Jazbinski Gaj I na Jazbinu pa prema tadašnjem okretištu busa za Gornji Bukovac kod dućana (sadašnji Milčecov kafić) na Gornjem Bukovcu. Tad je to bila zgodna stazica za ljetnu šetnju na bus, preko jedne brvi (sa gelenderom!), pa skok preko malog potočića pa uzbrdo kroz šumu, onda malo nizbrdo kroz voćnjak sa trešnjama i eto busa!
Hehe znam taj put do busa gore, tako sam išla u školu i vraćala se onuda godinama. A na taj mostić sam se poskliznula na kraju prvog polugodišta 5. razreda osnovne i završila sam u potoku. Sve je bilo smrznuto, ali sam se bome dobro okupala u 12. mjesecu :))