Moj najdraži “kolektivni” sport je košarka. Svojedobno, u doba moje srednje škole i faksa, kad je “Cibona” žarila i palila domaćim i svjetskim parketima, dolazio sam na sve njihove tekme, prvo sa šalom, besplatno u Dom sportova, poslije toga sa godišnjim kartama na isto mjesto, a onda poslije i u Ciboninu novu dvoranu … dok mi nije dosadilo tamo negdje krajem 80-ih.
A košarku sam volio i igrati, u svom kvartu, na improviziranom košu na livadi uz potok Bliznec, a poslije, kad sam proširio vidike, i na pravim igralištima: na Sveticama (koje više ne postoje), na Ravnicama (SRC Ravnice, mojoj tadašnjoj kući najbliža igrališta), ali i kojegdje drugdje, pa čak i na famoznom Tuškancu, na starom igralištu. Bio sam posve solidan hakler, 2-3 puta sam igrao i sa tadašnjim mlađim veteranom Vladom Vanjkom (koji je nekad igrao u Ciboni), ali najčešće sam igrao sa i protiv lokalnih entuzijasta kojih je uvijek bilo po raznim igralištima.
To su dakle igrališta moje mladosti … a igralište koje mi je oduvijek bilo najljepše po uvjetima za igru je ono kod Raketa na Trnju: ugodna okolina sa puno hlada, dovoljno klupa i stolova u blizini, birtije u blizini … jedino još fali neka pumpa za vodu, Francek, za žedne momente i umivanje!
Prošao sam jučer pored tog igrališta i baš me je razveselio susret sa njime pa sam poželio taj trenutak ovjekovječiti i ovako, na blogu!
Igralište između Šetališta Jurija Gagarina i Raketa. Snimio: Vanja
Klupice i stolovi uz igralište. Snimio: Vanja
Komentari (2)
Jedan francek je bio malo dalje, uz rub onih četvoro-petokatnica, otprilike nasuprot birtiji Kod dvije platane :-)). Prošetat ću jedan dan da vidim kaj je od toga ostalo i koliko me pamćenje vara :-)).
nažalost Franceka u kvartu nema već uh, duuuugi niz godina. Tamo sam rođen i još sam tamo tako da nažalost nema ih više. Objašnjaval sam svojim klincima kako smo radili"šampanjac" na njima al su me samo blijedo gledali