Zelena magistrala, večeras. Snimio: Vanja
Posljednjih dana balansiramo na rubu … na rubu Božićnih praznika s nadom u odmor, veselje, sreću … na rubu ove godine, s pogledom u daljine slijedeće … na rubu političkog rješenja i nove vlade, koja zapravo možda uopće nije rješenje ………….. ali ono što ipak najviše utječe na naš život ovih dana u Zagrebu je balansiranje na rubu vedrine i magle. Na žalost, najčešće smo na krivoj strani tog ruba, ispod maglenog poklopca koji već duže vrijeme prekriva grad.
Već sam pisao o tome, bivajući u magli teško je uopće povjerovati da sunce još postoji. Da, postoji, vidio sam ga danas, kad sam nakratko izvirio sa obitelji na Sljeme – i dalje je sjajno, svijetlo, toplo. A nebo je također plavo kao nekad.
Užitak, sjaj u oku, toplina na čelu, pogled u daljinu … a onda ponovno zaranjanje u maglu.
Navečer rekoh, hoću još jednom udahnuti vedrinu, nebo sa zvijezdama … pa se odvezoh na Zelenu magistralu. Vozeći uzbrdo smjenjivali su se periodi rjeđe i gušće magle, na trenutke sam jedva vidio rub ceste … i nešto prije Horvatnice i posljednjeg zavoja u šumu izašao sam na vedrinu. U daljini se naziralo Samoborsko gorje, svjetla sela ispod Okića i Plješivice,, zvjezdice … sve. Cijeli svijet je ponovo bio oko mene, kao da je netko otvorio zastor, maknuo šalaporke.
A ni 100 metara od mene stajao je zid magle. Nestvarno, posve nestvarno … stajao sam gotovo na rubu bistrine i magle, kao na rubu stvarnosti i bajke, Ovoga i Onoga … na rubu … na rubu Svega.