Naselje “Arko” u Heinzelovoj ulici

Dajem vam danas još jednu pričicu temeljenu na informacijama iz knjige Darje Radović Mahečić “Socijalno stanovanje međuratnog Zagreba”, ovaj puta će to biti o činovničkom naselju “Arko” koje se nalazi uz Heinzelovu ulicu tik ispod Martićeve ulice. To je jedno od rijetkih i prvih naselja te namjene podignuto privatnim kapitalom u Zagrebu.

Vladimir Arko (1888.-1945.) završio je Trgovački akademiju u Zagrebu, a pomologiju (nauka o uzgoju jabuka) i enologiju u Beču i nakon toga osnovao je u Zagrebu tvornice špirita, kvasca, likera, kemikalija, emajliranog posuđa (“Gorica”!) i alkoholne destilacije, bio je i jedan od osnivača Zagrebačke burze, Gospodarske komore te industrijskih saveza u Zagrebu i Beogradu.

“Tvornica žeste Arko” (danas “Badel 1862” sa sjedištem u Vlaškoj ulici) osnovana je nakon prvog svjetskog rata i ubrzo se pokazala potreba za izgradnjom stanova za činovnike i radnike. 1920. su napravljeni planovi za niz kuća između prometne Heinzelove ulice i tihe Makančeve gdje je i podignuto 11 samostojećih jednokatnih višestambenih obiteljskih kuća sa okućnicom. Stilski, radi se o varijaciji osnovnog tipa kockaste kuće, a variranjem detalja kao što su trijemovi, lođe i balkoni postignuta je njihova različitost, dok se zajedničkim oblikom razdjelnih vijenaca, krovova, nadstrešnica te zajedničke zagasito crvene boje postigla prepoznatljivost naselja kao cjeline. Naselje uz pojedinačna dvorišta uz svaku kuću posjeduje i zajedničko socijalno dvorište.

Što se današnjeg trenutka tog mini-naselja tiče, teško je dati bilo kakvu generalnu informaciju zato što svaka pojedinačna zgrada ima svoju zasebnu sudbinu. One najbliže prometnim tokovima (Martićevoj ulici i tržnici “Kvatrić”) su prenamijenjene iz stambene namjene u poslovnu – kockarnicu (lijeva) te lokal koji poslužuje kebab (desna). Neke od zgrada su vrlo lijepo uređene i, zajedno sa adekvatnim uređenjem dvorišta, daju vrlo lijepu sliku. Neke su, pak, podosta zapuštene … iako, ruku na srce, tu nema niti izbliza takvog jada, bijede i nereda kao u nekim drugiom naseljima tog tipa u gradu (vjerojatno je tome kumovala i vrlo prometna lokacija za koju se sigurno uvijek može naći kupac).

Od zajedničkog dvorišta nije puno ostalo – aleja kestena je i dalje lijepa, no kako je svako dvorište priča za sebe tako nema niti jedinstvenog ugođaja … a neka od dvorišta su i nakrcana raznom kramom što također kvari utisak.

Na žalost (ili na sreću?), zelenilo oko kuća je vrlo bujno tako da nije moguć nikakav snimak naselja kao cjeline – za to bi se trebalo popeti an neku od viših zgrada u okolici.