Naselje Prve Hrvatske štedionice: jezgra Trešnjevke

Evo još jednog nastavka serije postova inspiriranih knjigom Darje Radović Mahečić “Socijalno stanovanje međuratnog Zagreba” … ovaj put nećemo ići u depresivne kvartove kao što je to bio nedavno opisani Lašćinšćak, već u jedan od najbolje očuvanih primjera takve stanogradnje – naselje Prve Hrvatske štedionice na Trešnjevci.

Taj kvart je ugrubo omeđen Ozaljskom, Selskom i Krapinskom ulicom, no u stvarnosti prve dvije on niti ne dodiruje, već je namjerno udaljen od tih prometnijih ulica. To najveće zagrebačko naselje kuća u nizu počelo se graditi tek pedesetak godina nakon prvih ideja da se na Trešnjevci organizira veća radnička stambena četvrt. Na spomenutom području su iscrtane ulice (pretežno u smjeru sjever-jug kako bi kuće imale najpovoljniju oriejntaciju istok-zapad) i to na način da bi već spomenute šire okolne ceste nosile većinu prometa dok bi ulice unutar naselja bile samo za lokalni promet, što je bilo u skladu modernog urbanizma tog doba (a vrijedi i danas).

Parcele su bile podjednake dubine, 52 m za dvije kuće (po kući je dakle bilo 26 m, a dozvoljena gradnja je iznosila 12 m), a tip kuća je projektirao i cijelo naselje idejno zamislio arhitekt Zdenko Strižić (na žalost, za razliku od nekih njegovih drugih kolega, do današnjeg dana nije dobio svoju ulicu), no neke stvari ipak nisu bile prema njegovim zamislima (recimo predugački monotoni nizovi kuća). Neke njegove misli citirane su u već spomenutoj knjizi: “Projektiranjem se ne traži ekonomičnost, već ono rješenje koje će uz sve ostale kvalitete biti i ekonomično”, te “Tretiranjem ulice kao manje važne spašeni su vrtovi za uživanje dok inače ove plohe ne bi bile drugo nego kuhinjska dvorišta za čišćenje sagova i gomilanje smeća”. Ova posljednja misao je vezana uz mogućnost da su kuće uže od 6 metara smjele imati sa ulične strane kuhinju i WC, a sa vrtne sobe, što je omogućavalo bolje iskorištenje vrijednosti zelenih vrtnih površina.

Među ostalim stvarima ovo naselje je dobilo i prvo dječje igralište izgrađeno u jednoj radničkoj četvrti – u tom parku (uz ugao Zorkovačke i Kostelske) je prvotno trebala biti izgrađena gimnazija, no od toga se odustalo te je tako dobivena vrlo vrijedna zelena površina u centru naselja. Projekt za park su napravili Ciril Jeglič i Zvonimir Froehlich, a park je, u skladu sa tada omiljenim uzorom u “crvenom Beču”, imao i dječji bazen koji i danas postoji, no puni se vodom samo za posebne prigode. U parku se nalazi i zdenac kojeg je projektirao Josip Seissel (koji ima svoju ulicu u Dugavama!), na žalost, sada je devastiran, a u doba otvaranja u njemu je bila i skulptura dječaka s frulom Frana Kršinića čija mi je sudbina nepoznata.

Kao zaključak, Darja Radović Mahečić napominje kako je ovo naselje usprkos ponešto monotonom ponavljanju kuća i manjku raznolikosti ipak nadasve funkcionalno, moderno, ugodno i zdravo mjesto za život.

A što reći o sadašnjem trenutku tog naselja?

Činjenica je da je sam izgled naselja dosta očuvan bez velikih urbanističkih i građevinskih grozota (neke manje se mogu uočiti, primjer novogradnje u Martijanečkoj ulici, vidi fotku!), kuće se malo-pomalo obnavljaju i to uglavnom u skladu sa izvornim zamislima … Park je donekle zapušten (pretpostavljam zbog zaštićenog statusa kojeg ima čitavo naselje kao cjelina) i dobro bi mu došle nove sprave za igru i nešto bolje održavanje zelenila … Promet je kao i svugdje u gradu zagospodario svim površinama tako da su parkirani auti posvuda …

Vrijedi spomenuti i to da je tamo negdje u 50-tima na rubu naselja podignuta tvornica “Nikola Tesla” (sada “Ericsson Nikola Tesla”), a u 60-tima odmah ispod nje velika zgrada u Zorkovačkoj ulici koja je nekad bila nastanjena “vojnim licima”. Sa sjeverne strane naselja je pak vozio Samoborček od kojeg je danas ostala tek vrlo ugodna zelena površina … no, i ona će nestati gradnjom produžene Kranjčevićeve koja bi se trebala produžiti sve do Malešnice i nositi zagrebački metro.

A kao dodatna zanimljivost, sredinom naselja, uz Krapinsku ulicu, njenom istočnom stranom, proteže se jedna od najljepših novoprojektiranih pješačkih staza koja krivuda između zelenila i izbjegava uobičajene ravne duge linije – mene podsjeća na kineske vrtove koji izbjegavaju ravne puteze (jer se niz krivudave puteve ne mogu kretati zli duhovi, tako kaže legenda, a čini mi se i pravilo feng shuija )