Dotrščina je najveća i, rekao bih, najmanje poznata od svih zagrebačkih podsljemenskih šuma. A nije ni čudo, jer leži po strani od centra grada i gusto naseljenih kvartova (Dubrava jest blizu, ali je Dubravčanima ipak bliža dobro poznata Maksimirska šuma), nema u njoj ništa od “rekreativnih sadržaja”, a osim toga prati ju ta zlosretna stigma partizanskog groblja odnosno “Spomen područja”. No, meni je ta šuma dobro poznata, jer sam se rodio i 30 godina živio u kućici u pokrajnjoj uličici udaljenoj od Dotrščinske šume nepunih 100 metara tako da mi je sa odrastanjem ta šuma pružala sve više i više zadovoljstava – kao klincu kao mjesto za skupljanje žireva, igranje u hladu sa djecom iz susjedstva, mjesto za branje ciklama (tada mi to nije bio grijeh kao sada …) … a kao većemu idealno mjesto za šetnju i odmor duha i tijela.
I, do dan danas se u toj šumi nije bogzna što promijenilo u posljednjih cca 25 godina. Na jugoistoku šume se nalazi to famozno spomen područje sa kolekcijom spomenika iz NOB-e, na istoku je udolina sa lugarevom kućicom (vrlo idilično mjesto), na sjeveroistoku i u centru se mogu naći solidna nalazišta kestena (iako su stara stabla već davno posječena radi bolesti), sredinom teče malen potočić, a na zapadnom dijelu se nalazi vinograd Poljoprivrednog fakulteta.
A ja ću vas danas povesti slikom i rječju najposjećenijim dijelom, upravo tim već spomenutim spomen područjem. Do ulaza kod kojeg se nalazi i najstariji spomenik (čuvena metalna zvijezda!) najlakše je doći autom (parkiralište ispdo spomenika) ili pak ZET-ovim linijama 205 (za Markuševec/Bidrovec) i 232 (za Jazbinu) (Pažnja, siđite na prvoj stanici nakon KBC “Dubrava” s koje se spomenik baš ne vidi najbolje!).
Na tom parkiralištu počinje i jedan od najdužih pristupa vršnom dijelu Medvednice koji preko Bačuna vodi za Njivice pa dalje za Hunjku, staza je označena pod rednim brojem 59.
Nekad su se na livadici ispod spomenika igrao hakl “na dva mala”,a u sjeni borova je bio piknik na dekicama, no koliko znam to je sve prošlost – tek tu i tamo navrati koji jogger, šetač željan hlada ili pak neki usamljenik koji traži mir i tišinu. A spomenik je svoje zlatno doba imao u 60-tima i 70-tima kad su se pioniri ovog dijela grada tu primali na Dan mladosti u omladince. Sada je tu, donekle očišćen nakon šaranja u ranim 90-tima, usamljen.
Krenimo sad dalje popločanom stazom idealnom za odmor ili pak ljubavni susret …
Nakon spomenika treba nastaviti ravno dalje (ne lijevo nizbrdo!) i za nekoliko minuta hoda dolazi se do drugog spomenika, monstruoznog metalnog čudovišta, uz koji se koči i natpis sa naslova posta. Čistina je ok za odmor kao i sva druga mjesta uz staze (klupice, rasvjeta), no taj metalni grbavi menhir zaista djeluje negostoljubivo.
Hodajući dalje uskoro ćete naići na još jedan spomenik, blažih linija i manjeg volumena – također zgodno mjesto za odmor.
Šuma u okolici je izbrazdana kanalima, posljednjih dana drugog svjetskog rata su se ovdje vodile borbe …
A ako zatim nastavite ravno ubrzo ćete stići do kraja popločanog dijela staze – markacija se nastavlja dalje prema Lugarevoj kućici (do koje ima još cca 15 min. hoda) dok bih ja vama savjetovao da krenete tom stazom sve dok ne ugledate staru žičanu ogradu sa desne strane. Na tom mjestu se ULIJEVO odvaja uska šumarska stazica koja ravno siječe šumu.
Krenite samo po njoj, ravno pa malko nizbrdo i za 4-5 minuta ste na asfaltnoj cestici. Krenite njome desno u zavoj pa uzbrdo, a onda lijevo (rampa neka ostane vama za leđima, taj dio ceste vodi ka Lugarevoj kućici) i dalje nastavite po šumi.
Uskoro će se pojaviti i popločeni dio staze. Tada ćete vrlo brzo susresti još jedan spomenik, reljef sa poznatim ratnim motivima.
A nakon njega vam slijedi uskoro spust stepenicama i vrlo blizu ste izlazu – ciglasti zid lijevo pripada policijskoj streljani koja je još uvijek često u upotrebi (no, radi vaše sigurnosti tu je zid ).
Ako malo bolje pogledate ispod stepenica desno, pored zida, nalazi se oznaka bijelom bojom na drvetu. To je ranih 90-tih godina moj pokojni otac označio najkraći put od ulice Čret u kojoj smo živjeli prema autobusnoj stanici autobusa za Markuševac, jer tada još nije postojala linija koja danas vozi ulicom Jazbina. Njome ste do Čreta za nepunih 10 minuta.
A ja vama na tom mjestu savjetujem da napravite još kratki obilazak posljednjih spomenika, onih na partizanskom groblju, kad skrenete na popločanu stazu lijevo uz potočić koji je najčešće potpuno suh. Spomenici su oblika metalnih dijamanata (sličnih “zvijezdi” sa ulaza) razbacanih šumom i općenito ne daju neki poseban dojam, no ta dolinica je jedna od najsjenovitijih pa je za vruća vremena ugodnija od ostatka spomeničkih staza.
I, kad ste razgledali te “dijamante” vratite se do staze pored ciglastog zida i njome ste za 100 metara ponovo na ulaznom prostoru, sa klupicom u hladu (i smećem pored nje, na sreću ostatak parka je dosta čist) za posljednji odmor pred povratak u civilizaciju.
Ako vas pak interesira ostatak šume, o njemu ću pisati neki drugi put!
Komentari (9)
"famozno područje s kolekcijom spomenika" nije danas nikome famozno. zaboravljeno, to već da.danas se neka druga područja glorificiraju. npr. Bleiburška polja, jame i vrtače, makar i najmanje..a oni koji su htjeli BITI , danas bi željeli IMATI.povijest je sluškinja politike.. i dosljedno se okreće kao mlinsko kolo, pa ko bi doli sad je gori i obrnuto.samo ipak, i ove žrtve su žrtve .. i trebalo bi poštovanja i prema ovima. tužno je da smo zaboravili 50-60 godina života koji su nam omogućili.
Istina je da je Dotrščina i partizansko groblje i pripadajuća mu "kolekcija" spomenika podosta zaboravljeno kao povijesna lokacija i mjesto uspomena ... no, zaboravljena je Dotrščina i kao šuma, kao dio prirode i izvor zelenila i mira.Potpuno razumijem da takva spomen područja bude među ljudim dvojake emocije ... ali šuma kao šuma ne bi smjela podlijegati takvim razlikama, ona zaslužuje poštovanje i pažnju bez obzira čije groblje i spomenici su unutra.Kod Dotrščine je pozitivno to što je nakon razdoblja devastacije (šaranje spomenika, razbacivanje smeća, razbijanje lampi, povremena sječa u šumi) čini se, nastupilo razdoblje brige i, nadam se, poštovanja kao šume i kao spomen područja. Spomenici su uredni, klupe čitave, lampe ok, smeća gotovo da nema osim na ulaznom dijelu. I to je ono što me veseli. A možda je i bolje da taj kutak ostane zaista miran - nek znaju za njega samo oni koji zaista žele uživati u miru te šume i spomen područja. Nadam se da ste među njima i vi, dragi moji čitatelji!
Dotrščina mi je poznata samo zbog osnovno i srednjoškolskog gađanja. Šteta, nisam nikada šetala Dotrščinom. No, uvijek postoji prvi puta :-)).
Nisan znala da ovo postoji u ZG,čudno da je preživilo devastaciju početkom 90-ih,mislila san da se ovako nešto može vidit samo u Istri. Iman priju koja je osnovnu školu,za razliku od mene pohađala u ex jugi pa mi je pričala da su ih vodili na izlet u "partizanski grad" u blizini ZG. Ne zan jel mislila na ovo ili je postojao stvarno kakav "partizanski grad" blizu ZG
Je, slažem se da su spomenici dosta ružni - meni osobno je onaj treći ipak ok, a i ona srebrna zvijezda sa ulaza ima ipak određenog "šarma" (koja glupa riječ za takvu formu! ;o) ) odnosno, urasla je dobro u pejzaž. A drugi spomenik (onaj monster od metala), četvrti (reljef) i "dijamanrti" su fakat ružni, grozmorni.ST, nije to bio partizanski grad već "Pionirski grad" (to je iznad Dubrave, Granešina), kompleks za odmor djece - igrališta i to, ništa vezano uz politiku ili rat. To postoji i sad, ali se zove "Grad mladih" i polako se oporavlja nakon 30 godina zanemarivanja i neulaganja (vlasnik je grad Zagreb), vidi http://www.nazor.hr/_odmaralista/odmaraliste_gradmladih.htmZlicaOdOpaka, i ja sam tamo bio na gađanju, tek 500 m od moje kuće ... a da fora bude veća, u doba kad su se moji starci tamo doselili (1963. godine) još nije bio sagrađen zaštitni zid iza streljane pa su meci koji su promašivali metu fijukali iznad moje kuće, a kažu da kad sam imao godinu dana da je jedan metak čak udario pljoštimice u vanjska vrata i odbio se u vrt.BTW, ako niste znali, na 100 m od ulaza u Dotrščinu i prvog spomenika je zatvorska bolnica te rasadnik "Zrinjevac" (u kojem je davnih 50-tih i 60-tih bila ciglana u kojoj su radili kažnjenici iz zatvora - vidješe moji starci kad su doseljavali)
Cijela Dotršćinska šuma je nažalost malo prenapučena više ili manje "grandioznim" spomenicima, kao da se, "onda", željelo uhljebiti svakog umjetnika koji je imao nešto "o njoj" reći. Ulazna skulptura Vojina Bakića koja je bila postavljena početkom šezdesetih po meni je mogla ostati jedino "glavno obilježje".Izvorno pak obilježavanje unutar šume, kako ga se ja sjećam iz kasnih šezdesetih, bilo je izvedeno razmještajem drveno-daščanog simboličkog znakovlja na vjerojatno aktualnim mikrolokacijama strijeljanja ilegalaca. Tako se na nekoliko mjesta u šumi, u slobodno formiranim grupama, mogao uz prevladavajuće petokrake naći i poneki križ i "turban"...Pretpostavljam da su te drvene ploče u međuvremenu istrulile te se pribjeglo manjim načelnim replikama Bakićevog "dijamanta" koje onako rijetko (kažeš) "razbacane" možda stvarno ne ostavljaju neki dojam, iako mogu zbog refleksa sjajnog materijala biti iz blizine vizualno zanimljive...Spomenici Vojina Bakića koji je u "nekom razdoblju" očito bio omiljen "režimski kipar" na nekim drugim mjestima po Hrvatskoj nisu početkom devedesetih prošli baš najbolje.Inače je među poznatijim strijeljanima u Dotršćinskoj šumi i književnik August Cesarec koji je tamo zaglavio nakon neuspješnog grupnog bijega zatvorenika iz Kerestinečkog zatvor-dvorca.
Hvala, Vanja na ovom unosu, a hvala i GP-Zagrebancijama na dodatnim detaljima.
Ponukan tvojim (Vašim?) postom prošetao sam danas poslijepodne šumom pristupivši od Čreta / Jazbine i izbivši kod stabla s oznakom 15. Na Dotrščini nisam bio valjda od 3./4. razreda osnovne, što će reći 1978. i to naravno tada „dobrovoljno“. I moram priznati da sam ostao ugodno iznenađen mirom koji tamo vlada, općom atmosferom kao i urednosti šume. Sreo sam ravno dva čovjeka (jednog doduše dva puta :-) ) – za razliku od prenapučenog Maksimira. Što se spomenika tiče pretjerano je reći da su ružni, takvi su kakvi su, ogledalo vremena s nekim zapanjujućim čak pomalo psihodeličnim detaljima :-) Danas ih ne bih gledao (samo) kroz političku prizmu. Podsjećaju me pomalo na kompjutersku igru „The Neverhood“ i svakako pojačavaju mistični dojam šume. Dapače čovjek se može zamisliti nad nekim detaljima i kompozicijama. ;-) Kao da su izvan vremena.Sve u svemu, lijep post i lijep izlet i svakako se nadam obećanom nastavku priče o šumi. Hvala!
Evo još koja riječ od mene!Za početak, sisavac, drago mi je da te je moj post ponukao na šetnju, napisat ću nešto i o ostalim puteviam po šumi, moram otići tamo i poslikati ih jer priča bez fotki nije prava stvar, kaj ne? ;o)I još, dužan sam vam svima par riječi o svim tim spomenicima, mogao sam to baš ubaciti i u originalni post (info izvađen iz knjige "Spomenici i fontane u gradu Zagrebu"):- prvi spomenik ("zvijezda") te oni uz groblje ("dijamanti") su "Spomenik strijeljanima 1941.-1945. i dolina grobova", autor je Vojin Bakić, a postavljeni su u razdoblju 1962.-1968.- drugi spomenik ("monster drvo") je "Spomenik poginulima za oslobođenje Zagreba 1941.-1945.", autor je Branko Ružić, postavljen je 1981., a načinjen je od aluminija i visok 7,5 m.- treći spomenik je "Spomenik palim revolucionarima Zagreba 1941.-1945." autora Stevana Luketića, podignut 1985. godine- četvrti spomenik ("reljef") je "Spomenik zagrepčanima poginulim u NOB-u 1941.-1945." autora Koste Angelija Radovanija, podignut je 1991. godine.