Piceki, pajceki i kumeki još uvijek žive u sjeni grada

Na sajmu. Snimio: Vanja

Uvijek me zabave stari opisi nekadašnjih sajmova u Zagrebu – poznato je da je prvi od njih bio na ondašnjoj Harmici, a današnjem Jelačić placu, nakon toga se sajam preselio na Zrinjevac prije njegovog konačnog parkovnog uređenja (sjećam se jednog opisa u kojem se spominje blato i smrad životinjskog izmeta ), nakon toga se ono selilo ako se ne varam na poziciju današnjeg HNK, a postojalo je i neko sajmište u Martićevoj … I nakon toga se, bar meni, gubi trag tih klasičnih seoskih sajmišta gdje se prodavalo sve i svašta, od svakodnevne robe i poljoprivrednih proizvoda pa do žive stoke.

A potreba za takvim sajmovima nije iščezla niti u novije doba – dok sam još živio u roditeljskom domu, u maloj kućici sa velikim vrtom u blizini Dotrščinske šume, sve do kasnih 80-tih smo držali većim dijelom godine 2-3 svinje. Kuće su u mom kvartu bile podosta raštrkane tako da prateći “miomirisi” nisu predstavljali veliki problem … a bilo je i dosta drugih susjeda koji su također imali svoje svinjce i štalice tako da se početkom 80-tih još mogla tu i tamo vidjeti čak i pokoja krava na ispaši uz potok, a da o dvorištima sa svinjama, kokošima, puranima i patkama i ne govorim – a sve to na pola sata biciklom od Jelačić placa.

Sada je takvih prizora već vrlo malo – svinjci i štale su odlaskom starije generacije ljudi prepustili svoje mjesto garažama ili urbanim vilama, a umjesto kokoši sad po vrtu operiraju mlaznice za zalijevanje travnjaka. No, tu i tamo se na daljoj periferiji (ili čak i ne tako daljoj, preklani sam se uvjerio u živost jednog seoskog dvorišta na samo par stotina metara od “Super Andrije” u Sigetu!) ipak još nalaze ljudi koji uzgajaju perad i domaće životinje – gdje ih oni nabavljaju?

To me je pitanje zaintrigiralo i odlučio sam sa kćeri prošli tjedan skoknuti do sajmišta u Sesvetama. U to moje doba mladosti uobičajeni način za kupnju pajceka je bilo otići na sajmište: bilo ono u Sesvetama, Zelini, Vrbovcu ili Samoboru. Samoborski sajam je subotom i, uvjerio sam se pred koju godinu, dosta je velik i živ, a ima još uvijek i stoke što je posebna atrakcija za gradske klince. Pitao sam se što li se desilo sa Sesvetskim sajmom (sajmeni dan u Sesvetama je četvrtak) i što li ćemo tamo zateći! I, evo izvještaja iz prve ruke!

Za one koji ne znaju, sesvetsko sajmište se nalazi nekoliko stotina metara od željezničke stanice u smjeru Dugog Sela, južno od pruge. Bez auta je najlakše doći vlakom i samo proslijediti pješice uz prugu i tim putem smo i mi došli. Autom je preporučljiv pristup s juga, cestom koja se kod Getroa odvaja na istok i vodi paralelno sa prugom, no moguće je doći i sa sjevera, ali taj prilaz od stare ceste koja vodi za Sesvetski Kraljevac nije preporičljiv radi čestog čekanja na željezničkom prijelazu i općeg kaosa koji tamo vlada.

Samo sajmište je podijeljeno u nekoliko dijelova – uz prugu je “buvljak” koji pomalo podsjeća na Hrelić. Prodaje se sve i svašta, razbacano po livadi uz prilazne puteve ili pak poslagano po ceradama i plastikama unutar sajmišta. Pored tog dijela je poveći dio sa štandovima: odjeća, alati, igračke, roba tipa “sve po 5 kuna” itd – dio rabljen, no veći dio ipak nova roba. Na jednom se dijelu prodaje i voće i povrće, nakon njega slijedi “ugostiteljska četvrt” (lokali su za red veličine uredniji od onih baraka na Hreliću, no cijene su niže – piva 10 kn, mali ćevapi 15 kn …). Zatim slijedi ograđeni dio za životinje – prošli tjedan je tamo bilo stotinjak pajceka, vjerojatno koja tisuća pilića (6-7 kn po komadu), stotine malih pačića (10 kn), desetine velikih kokoši, desetak kunića … prava atrakcija za moju kćer i tamo smo proveli najviše vremena.

Nakon toga najatraktivnijeg dijela slijedi dio u kojem se prodaju drva i zatim još jedan ograđeni prostor rezerviran za prodaju žita, krumpira i svega drugoga što se iz kamiona prodaje na vreće.

Atmosfera je vrlo živahna i svakome tko želi osjetiti dah sela na pragu grada nek svrati koji put do Sesveta i osjeti mirise i zvukove kakvih nema u gradu, a tu i tamo moguće je još vidjeti i pokoju baku u kecelji ili pak kumeka sa klasičnim šeširom.

I nemojte ne primjetiti kako gotovo svakom fotkom u pozadini dominira silos … taj sajam je pravo mjesto kontrasta, susreta sela i grada, individualnog i tvorničkog tako da je i njegovo mjesto baš ovdje nije slučajno.

Prilaz od željezničke stanice. Snimio: Vanja

Usputni nazovi-štand sa religioznim “accessories”. Snimio: Vanja

“Spužve, jeftino dam!” Snimio: Vanja

Klasični “plac” dio sa neizbježnim silosom u pozadini (s druge strane je bilo sunce tako da je silos naprosto morao biti u kadru …). Snimio: Vanja

Krpice i silos. Snimio: Vanja

To je to što nas zanima, napokon smo stigli u najzanimljiviji dio (a nema ni silosa u pozadini ;o) ). Snimio: Vanja

To se zove skučeni prostor … Snimio: Vanja

Sami hrle u lonac! ;o) Snimio: Vanja

Ulaz u “životinjski” dio – voda služi za pranje kotača auta i traktora i, vjerojatno, sprečavanje mogućih zaraza. Snimio: Vanja

Treba se i za zimu spremiti … Snimio: Vanja

“Maknite se, polijećem!” Snimio: Vanja

Asfaltirani prostor sajmišta u sve dane osim četvrtka služi kao prometni poligon za obuku vozača (otud i sve te linije na asfaltu) dok neasfaltirani dio jednostavno stoji prazan i pust … evo kako je to izgledalo jednog ne-četvrtka protekle zime!

Četvrtkom je ovdje centar ugostiteljske ponude, a ne-četvrtkom … veliko NIŠTA (osim neizbježnog silosa). Snimio: Vanja

Tu je četvrtkom sve puno krpica svih vrsta … Snimio: Vanja

Pusto … Snimio: Vanja

Usamljeni prodavač žita koji je uz cestu odolijevao ledenom vjetru .. Snimio: Vanja