Potok Dubravica – idiličan kutak … ali samo za okorjele ljubitelje predgrađa

Pregrađa su rijetko kad idilična mjesta.

Tu i tamo naiđe se na neki zaista lijep kutak pregrađa, kako u Zagrebu tako i u drugim gradovima, na slikovite kućice okružene lijepim vrtovima, elegantne vile ili točke sa lijepim vidikom na grad (recimo, neki od kutaka podsljemenskih kvartova bi mogli zaslužiti taj epitet!) … no, češće su pregrađa ipak područja glavnih cestovnih prilaza gradu, industrijskih zona i skladišta, odljevnih kanala, nemaštovitih obiteljskih kuća, kvartovi koje vole samo oni koji stanuju u njima. Recite mi iskreno, uživa li netko od vas u posjetu Aleji Dubrava, Kozari boku, Samoborskoj cesti ili pak Buzinu?

No, ta područja ipak nisu definitivno izgubljena za uživanje u njima i neke zemlje su majstori u prilagođavanju takvih “industrijsko-stambenih” kvartova u relativno ugodna mjesta za život … a ključni momenat su detalji. Može skladišni zid biti ne znam kako ružan, ali ako se uz njega nalazi lijepo uređeni parkić ili dječje igrališe situacija je odmah bolja … pogotovo ako se kao alternativa zamisli hrpa smeća ili pak bujni nasad kopriva i bazge prošaran kojom auto-krntijom. A majstori za takva uljepšavanja su germani – Austrijanci i Nijemci. Za mog života u Beču pronašao sam podosta lijepih kutaka baš u i na rubu industrijskih zona, a jedan od meni najdražih je bio potok Liesing na jugu Beča koji na svom putu iz bregova Wienerwalda ka gradiću Schwechatu i utoku u Dunav prolazi baš takvim “pejzažima”. No, uz njega je napravljena vrlo lijepa biciklistička staza koja se odmiče od svih cesta, usput se nilazi na više parkova, igrališta, nekoliko solidnih gostionica … i sat-dva vožnje biciklom uz taj potok su mi često donijeli više mira i ugode nego vožnja Praterom.

A gdje smo mi od toga?

Pa, jako blizu baš i nismo … no, ja ne bih gubio nadu, jer jedan pozitivan primjer već postoji, a to je potok Dubravica koji iz G. Stenjevca dolazi do Aleje Bologne, zatim kratko putuje uz željezničku prugu, praćen novouređenom šetnicom koju je tokom dvije godine uređivala Vodoprivreda (i na tome joj veliko HVALA!), zatim se, nakon spajanja sa najčešće suhim koritom potoka Medpotoki, okreće prema jugu, prolazi ispod Samoborske ceste i, opet praćena ugodnom šetnicom koja prelazi u stazu putuje uz Končarev pogon prema jezercima Dubravica I i II koja se nalaze tik uz Ljubljansku aveniju, neposredno nakon hotela Holiday.

Jasno, nije to ni Schonebrunn niti Versailles pa niti Maksimirska šuma koja je sa šetalištem uz potok Bliznec vjerojatno ipak kraljica “potočne ponude” Zagreba … ali tom potoku sa svojom okolinom se ipak ne može u potpunosti odreći izvjesna doza šarma i zanimljivosti. Ja sam ga obišao, baš danas, i poslikao ga za vas … a vi vidite je li to vama zanimljivo ili nije.

Obzirom da sve rijeke teku od izvora prema ušću (“… a samo Sana teče prema vama!” ), tako ću i ja vama predstaviti moju današnju šetnju koja se ipak odvijala u suprotnome smjeru (što uopće nije bitno za ovu priču).

Dakle, krećem od Aleje Bologne … Kod ulice Dubravica nalazi se pothodnik ispod Aleje i želj. pruge koji je, prema znakovima barem, rezerviran samo za “traktore, bicikle, motocikle i pješake”, no njime se povremeno koriste i auti (vidjeh svojim očima). Tamo je i napušteni most na staroj trasi “Samoborčeka”, a tamo počinje i već spomenuta šetnica. Ona vas vodi pored želj. stanice Gajnice i još dalje, pored dječjeg igrališta kod jelovečke ulice, pa pored gostionice koja se smjestila u starom objektu stanice “Samoborčeka” (a na opremi boćarskog igrališta se isto vidi da je tamo prolazila pruga).
Potok ide dalje, šetnica uz njega, i tako sve do korita potočića Medpotoki koji stiže pored zgrada općine Susedgrad. Tamo šetnice nestaje, a potok mijenja smjer i teče prema jugu uz Domaslovečku ulicu. negdje pred križanjem sa Samoborskom sam u koritu vidio mnogo ribica veličine 15-tak cm!

Prelazimo Samoborsko i slijedimo i dalje potok, sada opet po šetnici koja prolazi pored vatrogasne zgrade (tamo je i dječje igralište te zapušteni boćarski teren) i ide dalje između “Končara” i psihijatrijske bolnice “Sv. Ivan”. U koristu potoka tu i tamo raste trska, vide se i ribice, nailazi se i na jedan sklepani mostić (sigurno djelo lokalne dječurlije!) te prelazi Kovinska ulica koja vodi prema Škorpikovoj.

Nakon nje uskoro slijedi željeznički most pa uskoro zatim mala ustava za prikupljanje smeća (osobito su zanimljivi primjerci autohtone vrste bočica pelinkovca ). Nakon nje slijedi nekoliko vrlo velikih grmova šaša koje koristi za gniježđenje dosta veliki broj pataka. Sa druge se pak strane vidi kolekcija starih lokomotiva koje trunu ispod skladišta firme za prikupljanje otpada.

Nastavljamo dalje, potok se širi i pretvara u jezerce, Dubravica I, na kojem se može naići i na pokojeg ribiča, a sa zapadne strane je lijepi prostor ispod drveća za piknik ili generalno ljenčarenje. Zatim slijedi opet jedan most, stara cesta se gubi ubrzo među grmljem kojeg koriste građevinarci za nekažnjeno odlaganje šute, a primjetno je i korištenje kao tzv. “fukodrom” ;o). Pažnja, skrećite tamo samo ako imate terenca, cesta je vrlo grbava i mogli biste se pozdraviti sa vašim karterom!

Nakon tog mosta slijedi veće jezerce, Dubravica II. Jezerce je zbilja lijepo, sa uređenim travnatim obalama, šumarkom, često je puno ribiča, baš kao danas kad je na rasporedu bilo kadetsko ribičko prvenstvo … no, za puni ugođaj užitka ipak nešto fali, odnosno nečeg ima viška. Previše je buke sa obližnje Ljubljanske avenije. Previše je vizura obližnjih shopping centara i korovom zaraslih parcela u susjedstvu. Ponekad je previše i komaraca. No, sve u svemu, jezerce je sasvim ok.