Savska Opatovina, plakat postavljen prije nailaska Corona virusa. Snimio: Vanja
Iako vjerojatno već znate o čemu ću pričati, ipak naznaka za sami početak: Neću govoriti o odjelu za grafički dizajn osnovanom 1984. u okviru pokreta Neue Slowenische Kunst … već o našoj sadašnjici. A za vas koji ćete ovo čitati za godinu, dvije ili pet, još jedna napomena – ovaj post pišem u jeku svjetske pandemije Corona virusa, već desetak dana su zatvorene državne granice, zatvorene su sve trgovine koje nisu nužne za preživljavanje, ugostiteljski objekti i većina uslužnih radnji, prije 4 dana je zaustavljen zagrebački javni prijevoz, otprije 2 dana nije više dozvoljen izlazak iz mjesta boravka u cijeloj Hrvatskoj, socijalni kontakti u realnom svijetu su svedeni na minimum …
A uz sve to, prije 3 dana se u Zagrebu desio potres, najsnažniji u posljednjih 140 godina, koji je još dodatno unio nemir i strah u živote Zagrepčana.
I, sad dolazimo do poruke sa ovoga plakata:
Osjećate li se, vi koji čitate ovaj post ovih dana, glamurozno?
Sumnjam.
Živite li svoja pravila?
Hm, sumnjam da će itko od vas na njega odgovoriti pozitivno (eventualno bi to mogao učiniti Pavle Kalinić …… ).
I, vjerovali ili ne, čak većina od nas pokazuje puno razumijevanje za ovo ne-glamurozno vrijeme kada ne živimo po svojim pravilima. Razumijemo (ili pokušavamo razumjeti) zašto su ovakva pravila nužna, ponašamo se u skladu sa njima … i, najveće nam je sad pitanje – dokad ćemo tako?
Prijeti li nam ovakav život još samo 3-4 tjedna?
Ili možda čak 3-4 mjeseca?
Ili … pišem ovo sa zebnjom u srcu … možda i (puno) duže?
Pa ćemo se pretvoriti u virtualne “duhove”, u društvo u kojem će se ljudi bojati međusobnih susreta, rukovanja, zagrljaja, zajedničkih aktivnosti …?
Tvorci reklama će se već dosjetiti nekom novom propagandnom triku pomoću kojeg će potaknuti (realnu ili virtualnu) kupnju … ali mene više brine hoćemo li se mi, kao društvo, kad završi ovakvo izvanredno stanje “dosjetiti” nekom novom opuštenijem životu?
Jer, ovaj vanredni “novi kolektivizam” (možda bi nas sve ovo moglo čak podsjetiti na nekakav vid komunizma, žrtvovanje pojedinačnih ciljeva radi viših zajedničkih ciljeva?) je (jedina) dobra stvar za ovakve trenutke, ali ne bi bilo dobro da nam to pređe u naviku kad ti trenuci jednog dana prestanu …
Komentari (3)
Ljudi su strašno prilagodljivi. Mi se nikada nećemo priviknuti na ovaj način života, ali već naša djeca hoće. Njihova neće znati ni za što drugo. Pročitaj Asimovljevo "Golo sunce" za jedan prilično realističan (minus svemirska putovanja:) prikaz takvog društva.
Mora se priznat da, bez obzira na ustaljene rituale, ugušenost ljudi po kafićima i restoranima u "modernom društvu" je zabrinjavajuća - puno je ljepše da se ljudi druže po parkovima u prirodi (kao što su se prije, ili kao što čine u nekim zajednicama i državama drugog ili trećeg svijeta). To se moglo iz prve ruke vidjeti prije koji tjedan u tih nekoliko magičnih dana izuzetno toplog vremena nakon zatvaranja kafića, a prije totalnog lockdowna.
"Pa ćemo se pretvoriti u virtualne "duhove", u društvo u kojem će se ljudi bojati međusobnih susreta, rukovanja, zagrljaja, zajedničkih aktivnosti."Raširena panika da je i najmanji kontakt s drugim čovjekom potencijalno smrtonosan (nema tu solidarnosti da se tobože ne prenese virus bakama i djedama, cilja se na elementarni strah za vlastiti život) je najveći gubitak u svemu ovome... Nadam se da će biti dokazano (a ponegdje stidljivo ide u tom smjeru) da je ogroman broj ljudi već bio izložen i da je stvarna smrtnost u rangu vjerojatnosti dobitka na lotu... Bojim se i pomisliti kako bi u suprotnom izgledala nova fizonomija gradova i "društveni" život.