Susret sa silinom prirode. I sa samim sobom.

U minibusu na posljednjoj autobusnoj stanici na Vrhovcu. Snimio: Vanja

Mjesto: Početna autobusna stanica ZET-ove linije Kunišćak – Vrhovec na vrhu ulice Vrhovec, radi klizišta na cesti je linija podijeljena u dva dijela i na gornjem dijelu putnike prevozi minibus

Vrijeme: Prošli četvrtak navečer, uz olujni vjetar i rijetku kišu

Što: Pola smo sata vozač i ja sami sjedili u minibusu ugašenog motora i svjetala dok je vani olujni vjetar šibao okolna stabla i povremeno nosio rijetku kišu koja je udarala o stakla vozila.

Vozač je u tišini surfao na mobitelu … a ja sam u tišini uživao u bliskom susretu sa snagom nevremena koju sam mogao pratiti gotovo iz prve ruke u toj ne osobito velikoj dijelom ostakljenoj limenci – a opet posve suh.

Bilo je lijepo, veličanstveno, dopješićariti do te stanice kroz vjetar i prve kapi kiše i s pogledom na svjetla grada daleko u dolini … a također i sjediti pola sata u potpunoj tišini u minibusu šibanom vjetrom i kišom.