Zagrebačke ulične obiteljske priče, dio drugi

U prethodnome postu smo bacili pogled na Jagodu i Ćiru Truhelku, jedine brata i sestru koji su dobili svoje ulice u gradu. No, postoji cijeli niz ulica drugih krvnih srodnika!

Na žalost, samo su jedne sestre dobile svoju ulicu u Zagrebu, sestre Rajka i Zdenka Baković, koje su zamalo ostale bez svojeg prolaza kada je prije desetak godina on bio preimenovan u Miškecov prolaz zbog nepopularnosti komunističke prošlosti sestara Baković.

Snimio: Vanja

Braća su nešto brojnija iako ni njih nema jako puno: Braća Radić imaju svoj trg i šetalište (Stjepan Radić ima svoj trg kod gradskog poglavarstva, dok je njegov stariji brat Antun Radić, znanstvenik i književnik, dobio šetalište u blizini Gupčeve zvijezde. Istovremeno, njihov tragično u atentatu preminuli nećak Pavle Radić ima svoju ulicu tik uz Jelačić plac (nekada se ona zvala Dugom ulicom)

Manje poznata su dvojica braće koja su uspješno očuvala svoje ulice usprkos svoje šarolike komunističke prošlosti koja (šarolikost) im je posve sigurno pomogla za preimenovanja ulica nakon oslobođenja.

target=_blank>Braća Cvijić, Juraj i Stjepan, imaju burnu prošlost, nakon ilegalnog rada u Kompunističkoj partiji Kraljevini Jugoslaviji odlaze u Sovjetski savez gdje stradavaju u Staljinovim čistkama tokom 1937. i 1938. Obzirom da njihova priča nije šire poznata i teško ju je naći na webu, evo kratke priče prenesene sa weba:

Cvijić, Juraj (Đuro), publicist, komunistički političar (Zagreb, 25. X. 1896 – SSSR, ? 1937). Kao gimnazijalac, pripadnik intelektualnog jezgra mlade hrvatske socijaldemokratske ljevice, sudjeluje u pripremi atentata na bana Cuvaja. Razdoblje 1912-17. proboravio je u tamnici i na fronti, ali povremeno je radio i u redakcijama zagrebačkih listova. Jedan je od prvaka hrvatskoga komunističkog pokreta od njegova početka 1919, među inicijatorima je kongresa »ujedinjenja ljevice« u Beogradu, jedan od pokretača Borbe (1922). Izložen čestim unutarstranačkim osporavanjima i policijskim progonima. U emigraciji objavljuje revolucionarni Hrvatski put (1933-34) zbog čega je poslan u Moskvu, gdje je unatoč važnim partijskim funkcijama isključen iz komunističkog pokreta a potom i likvidiran.

Krleža i Cvijić bili su prijatelji iz djetinjstva. U Davnim danima Cvijić je portretiran kao Krležin intimus na »kolačima kod tete Pepe«, mirogojskim šetnjama i u redakciji Obzora. Do njihove prisne suradnje dolazi 1918. kad Cvijić uređuje Slobodu u kojoj Krleža intenzivno surađuje. Od 1919. obojica zauzimaju ugledna mjesta u komunističkom pokretu: Cvijić je partijski rukovodilac, a Krleža. kao ugledan književnik – moralna savjest i najoštrija kritička misao. Utoliko su im i doprinosi bili različiti, ali su im bile zajedničke osnovne teze, prije svega o nacionalnom pitanju. Kada je Cvijiću za vrijeme Aleksandrove diktature zaprijetila smrtna opasnost, Krleža je iskoristio prisnost s D. Vasićem da ga preko krugova beogradske visoke politike izbavi, o čemu je sročio pismenu izjavu za partijski vrh u Beču. U to su se vrijeme posljednji put sreli, jer je oslobađanje podrazumijevalo i Cvijićevo progonstvo. Njegov nestanak u staljinskim čistkama kao još jedan »sibirski grob« Krležu je potresao, učvrščujući ga u opravdanosti pozicije što ju je u sukobu na ljevici branio suprotstavljajuči se staljinističkom duhu i metodama.

Cvijić, Stjepan, hrvatski političar i publicist (Zagreb, 20. VII. 1905 – SSSR, XI. 1938). Član Oblasnog i Pokrajinskog sekretarijata SKOJ-a za Hrvatsku i Slavoniju, a od 1921. i član KPJ. Na školovanju u Moskvi boravio od 1924. do 1928. Nakon povratka ilegalno boravio u Hrvatskoj i radio kao instruktor CK SKOJ-a. God. 1929. agitirao u Dalmaciji (Split, Gradac, Metković) do uhi?enja u Dubrovniku. Napustivši zemlju, boravio u Beču, Parizu i Berlinu a od 1933. u Moskvi. Organizacijskim sekretarom Komunističke omladinske internacionale imenovan 1934., a 1935. članom predstavništva KPJ i Izvršnoga komiteta Komunističke internacionale. God. 1936. boravio u SAD-u i u europskim državama, gdje je radio na upućivanju dragovoljaca u Španjolsku. U Moskvu se vratio 1938. te u staljinističkim čistkama uhićen, osuđen i ubrzo umro u logoru.

Snimio: Vanja

Braća Domany (Robert i Rudolf) spadaju u sličnu kategoriju. Za razliku od braće Cvijića, koji su obojica igrali važne uloge u međuratnom komunističkom pokretu, Rudolf Domany, iako učesnik narodnooslobodilačkog rata, nije ostao zabilježen na web stranicama … ali Robert Domany (Orahovica, 16.03.1908. – Balinka Peć, 03.03.1942.) je zato proglašen narodnim herojem za svoje učešće u španjolskom građanskom ratu na strani međunarodnih brigada, a potom i u partizanskim redovima.

Snimio: Vanja

Pored njih, u Donjoj Kustošiji možemo naći ulicu braće Seljan, poznatih istraživača, U u Hrašću postoji Ulica braće Korenika, no o njima, na žalost, nisam uspio saznati ništa – jedina braća Korenika koja se mogu naći na webu su nogometaši:

Od drugih obitelji koje se zadužile hrvatski narod tu je prije svega obitelj Mažuranić. Antun (1805.-1888., filolog), Ivan (1814.-1899., hrvatski ban i autor „Smail Age Čengića“) i Matija (1817.-1881., književnik) su braća koja su svojim radom obilježila 19. stoljeće u Hrvatskoj. Međutim, trg koji se ponekad iz neznanja naziva Trgom braće Mažuranića je, barem prema tabli koja se na njemu nalazi, zapravo posvećen Antunu, Ivanu i Vladimiru Mažuraniću – dakle, preskočen je najmlađi brat Matija (vjerojatno zbog duševne bolesti od koje je obolio krajem života), a u društvo druge dvojice braće dodan je Vladimir Mažuranić (1845.-1928., leksikograf), sin Ivana Mažuranića, a otac Ivane Brlić Mažuranić (1874.-1938., književnica), koju isto moramo ubrojiti u obiteljsko stablo te obitelji, a koja ima svoju ulicu u Malešnici.

Što se pak tiče Frana Mažuranića (1859.-1928., književnik), koji je vrlo vjerojatno isto član nekog od ogranaka brojne obitelji i čije ime nosi jedna od sporednih ulica u Kustošiji, za njega nije poznato rodbinsko svojstvo sa ostalim članovima obitelji.

Snimio: Vanja

Još jedna ugledna obitelj ima čast da se po nekolicini članova nazovu ulice Zagreba, ovaj put u Mlinovima. Obitelj Mallin je grčkoga porijekla i doselila se u Zagreb tokom posljednje trećine 18. stoljeća i tokom vremena postala je jedna od najuglednijih gradskih obitelji. Ivan Mallin (1786 – 1854) je kupio zemljište na Ksaveru četrdesetih godina 19. stoljeća i uredio uzorno gospodarstvo. Njegov sin je bio Naum Mallin (1816 – 1893), koji je osnovao perivoj oko obiteljske kurije i zasadio stabla mamutovca koja su simbol perivoja na Ksaveru – po njemu se zove ulica Naumovac na Mlinovima. Dr. Ivo pl. Mallin (1853 – 1907) je bio gospodarski stručnjak i jedan od otaca suvremene hrvatske poljoprivrede (vidi OVDJE rad Ivana Jurića “Povijest poljoprivrede”), oblikovao je ksaverski perivoj u današnjem obliku – po njemu se zove Mallinova ulica na Mlinovima. Naum Mallin II nastavlja rad oko perivoja sve dok perivoj ne dosegne razinu “najljepše zbirke četinjača u Zagrebu, dragocjen i kao uspjeli pokus aklimatizacije raznih egzota u Hrvatskoj”, kako kažu suvremenici. Osim toga je tu bio i Teodor Mallin, brat dr. Ive Mallina, prema kojem se zove ulica Tošovac, također na Mlinovima.

O obtelji Mallin pročitajte više u članku Gjure Szabe “O jednoj staroj kuć i starim ljudima u Zagrebu”, a o perivoju Mallin u radu Jasmine Sirovec i Dragice Barišić “Perivoj samostanskog sklopa sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu”. Vila Mallin se nalazi na popisu zaštićenih dobara grada Zagreba, vidi OVDJE.

Ambroz Vranicany (1801.-1870., barun) je, zajedno sa svojom kćeri Klotildom Vraniczany udana Buratti (1838.-1907.), dobio Vranyczanijevu poljanu pored Lotrščaka, vjerojatno zato što je Klotilda gradu Zagrebu oporučno ostavila njihovu palaču, zgradu poznatiju kao staru gradsku vijećnicu. Pogledajte ju iznutra putem članka u Jutarnjem listu!

Na kraju ovog podužeg teksta treba spomenuti i dvojicu braće koji su izgubili svoje ulice osamostaljenjem Hrvatske. Poznatija od te dvojice su braća Kavurić, čije je ime nekad nosio najveći dio sjevernog “zelenog vala”. Zvonimir Kavurić (1901.-1944., arhitekt i član lijevo orijentirane likovne grupe “Zemlja”) i Stjepan Kavurić (1905.-1942., sindikalist i član narodnooslobodilačke borbe) su bila poznata imena socijalističkog razdoblja života Hrvatske – između ostaloga se po njima zvala i jedna građevinska firma poslije udružena u poduzeće “Monting”. Pretpostavljam da će se jednom njima pridružiti svojom ulicom i “prva dama hrvatskog nadrealizma”, slikarica Nives Kavurić-Kurtović (rođ. 1938.), kćer Zvonimira Kavurića.

Više od arhitektu Zvonimiru Kavuriću pogledate u radu Ivane Haničar Buljan “Prilog za biografiju arhitekta Zvonimira Kavurića (1901.-1944.)”.

Snimio: Vanja

Manje poznata braća koja su ostala bez svoje ulice su braća Mareković, čije je ime nosila ulica na Završju (danas Ulica Vojmila rabadana) o kojima nisam uspio pronaći nikakve podatke – pretpostavljam da su bili borci u narodnoooslobodilačkom ratu.

Na kraju, želio bih zahvaliti na velikoj pomoći VT-u, te Mladenu i GP-u, koji su mi pomogli pri provjeravanju popisa ulica i traženju materijala o svim ovdje spomenutim ljudima.