Za razliku od jučerašnjeg mikrokozmosa gotovo nestale ulice i njene jedine obiteljske kućice, uredne i održavane, ali opet suštinski drugačije od svoje okoline modernih zgrada, u Vrbanima postoje i drugačiji mikrokozomosi. Na primjer, onaj čiji je tipični predstavnik obiteljska kuća na uglu Lopatinečke i Cenkovečke ulice.
Pogled s prednje strane, iz Lopatinečke ulice. Snimio: Vanja
Na prvi pogled, s prednje strane se ta kuća ne razlikuje puno od one u Hrženičkoj ulici. Kuća izgleda uglavnom u redu, dapače, ograda je sofisticiranija, jedna od složenijih varijanti tako uobičajene metalne ograde 60-ih i 70-ih … no, u oči upada činjenica da je cesta malko “zaogrnula” kuću, nivo njenog dvorišta je 20-ak centimetara ispod nivoa ulice, a isto tako je raslinje oko kuće malkice pregusto za uobičajenu kuću. No, …
Vidljiva razlika u nivou ceste i dvorišta. Snimio: Vanja
… prava slika se opaža tek kad se kući priđe sa strane, iz Cenkovečke ulice. Tek se s te strane vidi kako u dvorištu (pa i u kući) vlada nered i kako se taj izdvojeni svijet predgrađa zapravo pretvorio u kolekciju svega i svačega, od starih sušilica i plastičnih vreća (koji uz pravu ogradu “podebljavaju” dodatnu ogradu koju čini debeli sloj grmlja) pa do razbacanih krpa, starih boca i koječega ostaloga. To je ona faza u kojoj, na žalost, završava tako mnogo starih kuća, kad se iz nje odesele mladi, a ostanu starci koji prikupljaju sve do čega stignu ili pak jednostavno više nemaju snage držati kuću i okućnicu čistima i urednima.
Pogled na kuću i dvorište iz Cenkovečke ulice. Snimio: Vanja
Pogled sa stražnje strane koji najbolje otkriva kontrast između kuće i njene okoline. Snimio: Vanja
Pitanje je koliko će dugo ova kuća još stajati na svoem mjestu … vjerojatno toliko dugo dok će netko živjeti u njoj … pa onda i još poneku godinicu duže, za vrijeme kojih će kuću obrasti grmlje, povijuše, trava. A onda će opet doći neki novi val urbanizacije koji će i nju potopiti.
Da ne bude zabune, ne smatram da je ono bivše doba, doba kada su Vrbani bili naselje isključivo malih kućica, bilo savršeno ili puno bolje od sadašnjega … kao što ne smatram ni da je današnji trenutak Vrbana savršen ili pak puno bolji od ondašnjega. To su jednostavno dva lica, dvije različite razvojne faze jednoga naselja, i svaka od njih ima svoje specifičnosti koje promatram sa zanimanjem, dozom čuđenja, zrncem nostalgije, zrncem vjere u bolje sutra, željama za ljepši život svima, i onima u kućicama i onima u zgradama. A ove slike sadašnjeg stanje stavljam na blog na sjećanje svima, a pogotovo onima koji će u Vrbanima živjeti u doba kada ovakvih kućica više uopće neće biti.
Komentari (3)
"To su jednostavno dva lica, dvije različite razvojne faze jednoga naselja, i svaka od njih ima svoje specifičnosti koje promatram sa zanimanjem, dozom čuđenja, zrncem nostalgije, zrncem vjere u bolje sutra, željama za ljepši život svima, i onima u kućicama i onima u zgradama."- uspio si prenijeti osjećaj kojeg nikad nisam znao definirati u riječi :) svaka čast na postu
Da. Netko voli previše :-)).
Hvala ti, Podsusedaš, što si primjetio tu rečenicu ... smatrao sam vrlo važnim pokušati opisati taj svoj doživljaj te mješavine grada i sela/periferije kakvu viđamo ne samo u Vrbanima već i na toliko drugih mjesta u Zagrebu i drugdje .. a zapravo je vezan i uz stalnu dilemu koju nosim u sebi: da li je bolje stanovati u svojoj kućici ili u nekoj zgradi, na selu ili u gradu?Odrastao sam na periferiji Zagreba, uz Dotrščinsku šumu, u doba kad je to puno više bilo selo nego grad ... kućica u kojoj sam živio 30 godina sa roditeljima i sestrom je imala tek 30-tak m2 stambenog prostora (kad se odbace radionica, svinjac, razne šupe), velik dio tog vremena nismo imali vodovod (vodu smo nosili sa susjedova bunara koji je bio udaljen 50-tak metara), kanalizaciju (WC je bio poljski i tek sam se godine 1994. odselio u prostor sa pravim "water closetom"), telefon, a grijali smo se na pećicu na drva ... i još i sad uživam svaki put kad odvrnem pipu pa iz nje sama od sebe poteče voda ili pak kad se naslonim uz topao radijator ... ali sam uz sve te manjkove civilizacijskih tekovina tad imao i veeeeeliki vrt u kojem je raslo svašta. (naravno, na toem vrtu je trebalo i raditi pa nije bilo puno vremena za lutanja kao npr ovakva moja po gradu).Na kraju svega ovoga nema zaključka osim: sve ima svoju dobru i lošu stranu i lijepo je kad se može smisliti neka životna kombinacija pomoću koje se sve to može osjetiti i doživjeti i na vlastitoj koži ... i uživati gledajući taj naš čudnovati grad u kojem zaista ima svega i svačega.