Stjecajem okolnosti, jučer se nađoh na mjestu na kojem nisam bio punih 36 godina!
Naime, našao sam se kod kuće u Novoj cesti 74 u kojoj je duži niz godina u suterenskoj sobi živjela moja baka, a tamo se rodila i moja mama te njena tri brata. U doba kada sam ja bio mali tamo je živjela samo baka – bila je to soba od dvadesetak kvadrata, sa malim prozorčićem prema cesti i malo većim prema dvorištu, velikim krevetom, starinskim kredencom, štednjakom … voda je bila na hodniku, a WC ispod stubišta.
Ne mogu reći da su me ti posjeti baki fascinirali, bio sam tad navikao na veliki vrt naše obiteljske kućice u kojoj sam živio sa roditeljima i sestrom … ali, uvijek sam našao neku sitnicu kojom bi se zabavio: starinsku vagu sa utezima, požutjele fotografije, prazne kutijice od čaja … A dvorište nisam često posjećivao, to nije bilo mjesto za igru jer susjedi nisu voljeli dječju buku, a koliko se sjećam tamo i nije bilo druge djece, tako da sam taj vrt tek ovlaš pogledao, pomirisao cvijeće i to je bilo to.
I, sad uđoh u dvorište … i kao da se odnonda ništa nije promijenilo, čak se i drveće i grmlje nije činilo puno većima!
Neobično!
Dvorište. Snimio: Vanja
Kuća sa dvorišne strane. Snimio: Vanja
Ulaz u suterensku sobu u kojoj je živjela baka. Snimio: Vanja
Komentari (8)
Prvom si me fotkom gotovo rasplakao: zar postoji još tako nešto?Divna je!
uspomene ... često prođem mojim Trnjem, zove nostalgija :)
Ostalo u vremenu :-)).
Antune, takvi su "starinski", zeleni, vrtovi zaista postali vrlo rijetki ... i tim više se i ja veselim kada ih pronađem kao ovaj ovdje (pogotovo što je i vezan uz dane mog djetinjstva)!Shadow, podijeli sa nama neku nostalgičnu crticu s Trnja!Tako je, Zlice, vrijeme je tamo stalo!
takvo je bilo dvorište mog djetinjstva. no, bez štendera, plahte su se i pelene vješale na štrik s drvenim kvačicama. mama je išla na pumpu po vodu, pralo se na rifljaču s plaviim radionom. nije bilo kuća na kat! kustošija je u ono doba bila daleka periferija po kojoj je rasla kuruza. u našem dvorištu je bila samo jedna mala hižica s popločenim puteljkom, baš kao i ovdje. na ogradi su cvali bujni grmovi sitnih ružičastobijelih rojžica, iznutra su rasle trešnje, šljive, marelica, breskva, drijenak, jedna velika višnja po kojoj sam se uzalud pokušavala popesti. s druge strane dvorišta su susjedi imali kokice, nedaleko od naše ulice uz nogometno igralište metalac, uz potok kustošak bio je drvored jablanova. još u to doba, sjećam se, prolazila je onuda srebrna strijela prema samoboru. sjećam se i peglice, to je bila mala parnjača s vagončićima kao iz bajke. nije bilo asfalta pa smo se mi klinci igrali u blatu, pikulali, skakali oduzimanja polja, crna-kraljica-jen-dva-tri i kumekumekolkoimasati, a tu i tamo bi prošla šarena kola s ciganima. svakog jutra je prolazila prodavačica peciva iz obližnje pekarne, nosila je veliku pletenu košaru iz koje je mirisalo i zvala: pereci, pereci, od pereca rastu djeca. pa bi iz dvorišta poistrčale horde dječurlije i davale one bijele stare dinarčiće. meni je najfinija bila pletenica s makom, mmmm. u to doba je bil jedan jedini špeceraj u tom kraju, bomboni su se držali u staklenim flašama i prodavali na deke. jedini sladoled - snjeguljica. sjećam se i prvih žvaka. ne, nisu bile ko cigarete, nego u svjetložutom ili zelenom pakiranju kao karamele. nezaboravni okus. i nisu se mogle napuhavat... eh, mirisi, zvukovi i boje mog djetinjstva...
Eeeee, teta, teta, baš si sve to lijepo opisala, hvala ti na tvojoj priči!Nego, daj mi reci, gdje je bio taj jedan jedini špeceraj?Imaš li možda koju fotku Zagrebačke ceste iz toga doba, možda čak i sa starom rampom?
pozdrav iz srca -
Čudesno, kaj ne? Doduše samo sam jednom zastala u Selskoj gdi sam živila do školskog uzrasta, sve je ostalo isto samo kaj mi je sve zgledalo nekak skučeno, manje, znaš poput odjeće kaj se stisne u krivom pranju. GP je to i poslikal a slike su osim pohranjene u kompu i u mojoj glavi i ne volim kad sanjam taj dio odrastanja, boli me, a s jedne strane - nikad više ni toga ni osjećaja da neko doista za tebe brine.