Za razliku od izbjeglica koji se vlakom (i svim drugim sredstvima) kreću prema zapadu, ja sam protekloga vikenda, sa obitelji mi, krenuo prema jugu. Također vlakom.
I dok smo mi spavali u kušet kolima, u auto vagonu se za nama vozio i auto, jer smo ga trebali kako bismo dostigli Zaostrog, mjestašce na krajnjem jugu Makarskoga primorja. Zašto baš Zaostrog, sigurno se pitate vi … nije bitno, odvraćam ja, uz nešto malo “posla” kojeg smo tamo morali obaviti, većinu vremena smo ipak proveli uživajući u suncu i toplome moru kojim nas je obdario posljednji ljetni vikend.
Ali, vratimo se mi malo na sami naslov, odnosno putovanje vlakom prema jugu. Umjesto da smo se, kao svi pravi hrvati, na jug uputili autom, mi smo se ipak odlučili na ovakav spoj vlaka i auta. S jedne strane zato da bih si uštedio 4 sata sjedenja u autu i učinio samo putovanje ugodnijim (a sve to za samo 77 kuna koliko košta prijevoz auta!), a sa druge kako bih si ženi i djeci priuštio iskustvo spavanja u vlaku, jednu malenu životnu pustolovinu Baš me zanima koliko je današnje djece ikada spavalo u vlaku! Pretpostavljam da ih ima više onih koji se nikada u životu nisu provozali vlakom od onih koji imaju iza sebe noćnu vožnju vlakom. …
I, evo priče kako nam je bilo …
Noćni vlak za Split vozi samo u sezoni, a to ove godine znači da je posljednja vožnja planirana za vikend 03./04.10 – izvan tog ljetnog perioda nema noćnih vlakova između Zagreba i Splita. Vlak je za naše prilike bio podugačak, čak 6 vagona + jedan vagon za prijevoz auta. U njemu su se ovoga petka vozila tek dva auta – naš i još jedan. Za one koji ne znaju, procedura ukrcaja je pomalo neobična – auto treba dovesti na rampu (istočni dio Glavnog kolodvora, skoro već pred Držićevu) dva sata prije polaska vlaka. Stigao sam na vrijeme i tamo već zatekao svog vozača-suputnika s kojim sam kratio vrijeme do dolaska čovjeka koji radi na ukrcaju. Obzirom da on češće prevozi svoj auto na ovoj relaciji uputio me je u sve tajne autotransporta.
Oko 21:20 stiže i željezničar, uvozimo aute u vagon (vožnja po rampi i u vagonu sliči pomalo na dolazak na tehnički pregled s time što ovdje treba pripaziti i na visinu, vagon je vrlo nizak) i tada smo slobodni. Preostalo je dosta vremena za šetnju oko kolodvora i osmatranje situacije – oko kolodvora izbjeglica gotovo da i nije bilo, ali su zato tu bili ljudi koji su željeli pomoći kao volonteri pa su tražili upute kako to najbolje učiniti.
Vagon za prijevoz auta. Snimio: Vanja
Pogled sa strane. Snimio: Vanja
Večernja atmosfera oko kolodvora. Snimio: Vanja
Snimio: Vanja
Usprkos svemu, reprezentativno .. Snimio: Vanja
Sve u svemu, naš je kolodvor sada više zanimljiv sa arhitektonskog smisla, jedna u nizu reprezentativnih gradskih građevina, nego što je važan kao prometno čvorište. Da, još uvijek postoje ljudi koji putuju vlakom, i u prigradskom i u međugradskom prometu, ali je količina ljudi koja prođe tom najvećom i najvažnijom željezničkom stanicom u zemlji manja nego broj putnika na nekoj frekventnijoj tramvajskoj stanici. Koliko sam uspio uočiti za mojih posljednjih posjeta, uu vrhu prometne špice otvorene su tek 3 ili 4 blagajne za unutarnji promet i nikad nije prevelika gužva. Na peronima i u čekaonici vlada provincijska atmosfera, bez puno gužve i užurbanosti … prava gužva i užurbamost su u Pothodniku i na tramvajskoj stanici ispred Kolodvora. Bio je petak uvečer i gradska se mladež uputila u večernje izlaske tako da sam se mogao uputiti u najnovije modne i zabavljačke trendove.
Ali, vratimo se mi na naš noćni vlak. Stigao je 20-tak minuta prije polaska, a osim nas dočekala ga je grupa japanskih turista (njih 5) te još nekoliko stranih turista s ruksacima. DO polaska vlaka u cijelom vagonu sa kušetima (u kojem ima mjesta za oko 60 putnika) bilo nas je, ako sam dobro brojao, 14 putnika. U drugim vagonima situacija nije bila ništa bolja, dapače, čini mi se da je putnika bilo manje.
Kondukter, pravi dalmatinac, je bio u formi – prvo se nešto natezao sa japancima, “E, ajte vi malo ustranu!”, onda je nama objašnjavao da nam deke neće biti potrebne (poslije nam je rekao zašto – da ne bi morao dijeliti dekice on je malo odvrnuo grijanje vagona), podijelio nam je posteljinu i jastuke, uzeo karte …
U 23:05 smo krenuli, točno na vrijeme. Malo smo se još divili pogledu na grad iz tramvaja, meškoljili se, namještali posteljinu … i, legli na spavanje. Bilo je dosta bučno tako da ne mogu reći da li sam u zvuku kotrljanja po tračnicama uživao (što je slučaj kada je ta buka manja) ili me je smetao u spavanju, a tome još treba dodati i povremeno drmusanje i, naročito na ličkim dionicama, sirenu strojovođe koji ju mora upotrijebiti na nezaštićenim pružnim prijelazima kojih tamo očito ima jako puno.
Kako god bilo, svitanje nas je razbudilo na početku spuštanja prema Kaštelima gdje smo se razveselili moru, a malo manje oblacima koji su nadirali preko Kozjaka … no, usprkos nekoliko kapi kiše koje smo fasovali u Omišu većina dana je ipak bila lijepa i popodne je pao i odličan kupanac u Zaostrogu.
Ali, da ne zaboravim ispričati priču do kraja … dakle, uslijedilo je lagano spuštanje prema Solinu (usputno sretosmo “splitsku prigradsku željeznicu” tj. jedna motorna kola koja voze na relaciji Split-Kaštela) pa ulazak prema Splitu i točno na vrijeme, u 07:00 uđosmo u splitski kolodvor.
Odmah su stigli i nosači sa svojim kolicima (nisam uočio da li su uspjeli nagovorit japance da im ponesu ruksake), policija (jasno, uz obavezno legitimiranje …) … a na preuzimanje auta smo ipak još sačekali i to dobrih pola sata … ali, i to smo obavili na opće zadovoljstvo (uz malo postrugane nosače na krovu, vagoni su zaista VRLO niski) i mogli smo krenuti dalje. Noćna vožnja vlaka je bila iza nas, a sunčan dan i more su bili pred nama! Ali, to je već jedna druga priča, izvan okvira ovog bloga …
Jutro nad Kaštelima. Snimio: Vanja
Snimio: Vanja
Prigradski vlak od jednih kola. Snimio: Vanja
Dobro došli u Split! Snimio: Vanja
Nek se vidi i Sveti Duje, nek se zna gdje smo! Snimio: Vanja
Sad će istovar … Snimila: Bubamara šarena
Za preuzimanje auta se treba zavući u kavez … Snimila: Bubamara šarena
Pogled u kavez Snimila: Bubamara šarena
Evo me vani! Snimila: Bubamara šarena
Pogled na grad sa omiške tvrđave. Snimio: Vanja
Plaža u Zaostrogu. Snimio: Vanja
Komentari (10)
Ahhh, moje prvo ljetovanje sa roditeljima je bilo u Zaostrogu, kao odrasla sam tek jednom prošla tu. Dok je vlak za Split bio stalnica u mojim studentskim danima, samo što su tad ti vlakovi bili puni do kraja. Za jedan prvi maj smo već u Ljubljani stajali po hodnicima i sve tako do St. Kasnije nikad više takvih gužvi, pa se je moglo u kupeu i lijepo prespavati noć na sjedištima, naravno uz puno nekih toplih vestica jer grijanje je nekad radilo, a nekad ne. Nisam znala kako to izgleda sa autima. Eto, sad saznah :-))) Sviđa mi se.
Lijep ti je tekst : davno nisam bila na relaciji ZG-ST i obratno, jer nekako ovi naši vlakovi i jesu i nisu
O, pa vozimo isti auto :) Čak i boja!
Pjaceta, da, i ja se sjećam davnih (sredine 80-tih pa nadalje do početka 90-ih) gužvi u vlakovima prema jugu ... sad to djeluje tako nestvarno, jedine gužve u vlaku vidim povremeno u prigradskima tu oko Zagreba (i to rijetko) te kad odem na put u Njemačku gdje međugradski ICE-ovi znaju biti itekako puni.Annabony ... ipak je lijepo putivati vlakom, kreni!Podsusedaš, jesi li zadovoljan njime? Ja uglavnom jesam ... tu i tamo zašteka neka sitnica, ali većih kvarova nije bilo, a već je prešao 160 000 u 8 godina. :)
Lijepo putovanje, ja sam jednom išao unskom prugom za Zadar, najčešće RI-ZG.
Nadam se da govoriš samo o spavaćim kolima, ne o nestanku noćnog za St nakon ljeta? To bi bilo previše i za HŽ.
Baš ti/vam hvala za ovaj post. Vratio me u neka davna slična obiteljska putovanja „vlakom prema jugu“. Razlika je što su vlakovi tad bili puni, moj put nešto kraći „brzim preko Bosne“, do rezervacije za kušet kola na relaciji ZG-ST se teško dolazilo, a transport auta je bio dosta skup. Ali ovo tvoje: „svitanje nas je razbudilo na početku spuštanja prema Kaštelima gdje smo se razveselili moru“, je meni i pored mnogobrojnih ponavljanja, uvijek bio isto uzbudljiv doživljaj i do danas nezaboravljen osjećaj, kao u „začaranom cugu“ :-).
Gogoo, meni je svako putovanje vlakom na more doživljaj - i preko istre, i preko Ljubljane za Rijeku, i preko Moravica za Rijeku, naravno, i ovo za Split, a pogotovo preko Sarajeva i Mostara, kroz kanjon Neretve (provezao se vlakom sa familijom 2009. godine) ... jer, kad pukne pogled na pučinu, to je praznik za oči! Dok se, vozeći auto, ne mogu koncentrirati na ljepotu trenutka i iščekivanje ....Zlice, zaista ti nisam siguran hoće li uopće biti noćnog vlaka .... šmrc.Mali suncokret, brzi preko Bosne me podsjeća na dane i mjesece u JNA (6 mjeseci Knina + 5 mjeseci straže na Ličkoj Kaldrmi) ... tada sam sa svog stražarskog mjesta mahao putnicima u vlaku koji su jurili ka moru ...
Jako zadovoljan, 210 000 u 10 godina :)Iako me sad dočekao kuplung, veliki servis, zadnji diskovi, vilice, spona volana.... ali sve su to potrošni dijelovi
Podsusedaš, vidim da imamo sličan ritam godišnjih kilometara .. :) Nadam se da će i mene moj i dalje vjerno služiti kao i tebe!