Biciklom do Zaprešića? Trenutno sa smiješkom!

Snimio: Vedran

Protekla dva dana je kišilo do besvijesti, a prognoza za danas i slijedeća tri dana obećaje tek “postepeno poboljšanje sa mogućim kraćim sunčanim razdobljima, ali i povremenim pljuskovima”! Naprosto da čovjeku izrastu peraje i škrge od muke! :op

No, raspoloženje mi popravlja spoznaja da sam posljednju epizodu lijepog vremena (u ponedjeljak) proveo na vrlo lijep način, biciklirajući popodne sa sinom do Zaprešića!

Naime kaj, imali smo tamo za obaviti nekakav sitni poslić, a kako, što zbog vremena, što zbog objektivnih okolnosti (moj posao, njegova škola) premalo vremena provodimo na friškom zraku onda je ovo bila lijepa prilika za rekreaciju i nešto zajedničkog roditeljsko-dječjeg vremena (išla bi inače i kćer sa nama, no otišla je u Školu u prirodi). Pri tome mi je zapravo najveći problem bio kako proći onaj nezgodan dio između Podsuseda i Donjeg Jarka (raskršća prije Zaprešića) … za one koji ne poznaju dobro taj dio grada, to je onaj dio ceste gdje se između brijega sa ruševinama starog grada Susedgrada i rijeke Save guraju cesta bez pravog pločnika (nastavak Aleje Bologne), pruga i uski polumočvarni pojas šume i grmlja uz rijeku. Niti jedna od raspoloživih varijanti nije pogodna za bicikl:
– Aleja Bologne: pojas uz cestu (ni uz najveći optimizam ga ne mogu nazvati pločnikom …) je najvećim dijelom širok jedva 60-tak centimetara i zbog gustoće prometa i brzine vozila je vožnja njime vrlo opasna, a zbog uskoće je gotovo nemoguće po njemu gurati bicikl
– staza kroz močvaru: osobno ju još nisam prošao (ali budem, izvijestit ću vas o tome čim to učinim!), ali sam iz druge ruke saznao da je tamo blato i usred (suhog) ljeta, a kamoli ne u ovim kišnim uvjetima
– obilazak preko brijega (Meglenjak): dugo traje i naporno je, produžilo bi vožnju bar za 45 minuta
– obilazak auto-cestom (obilaznicom) je zabranjen, riječna plovila nisam ni uzimao u obzir i kao alternativa ostaju samo prijevoz bicikla vlakom odnosno obilazna ruta preko splavi (koja isto produžuje put za bar sat vremena)

No, rekoh, idemo probati pa vidjeti. I, stigli smo do Podsuseda, do posljednje točke do koje se može doći s lakoćom (semafor kod Podsusedskog dolja) .. i, imadosmo što vidjeti: još uvijek traju radovi na sanaciji klizišta na istočnoj strani ceste!!!! A za nas to znači: nema prometa po njoj, možemo ju upotrijebiti!!!

I, provezosmo se njome k’o lordovi! usput se naslikavasmo pred i u tunelu, poslikasmo prigodne ploče o gradnji tunela (koje inače nisu dostupne na lak način), uživasmo u pogledima na rijeku, bregove u daljini i gužvu na cesti ispod nas, pogledasmo i napredak radova (potrajat će sigurno još mjesec dana) … sve u svemu, pravi užitak!

Istočna strana ceste je zatvorena sve do starog mosta preko rijeke Krapine gdje je uz nešto opreza relativno jednostavno preći cestu i put nastaviti starom cestom u smjeru željezničke stanice i dalje kroz Zaprešić – na žalost, pločnikom jer je promet po glavnoj cesti vrlo gust, a nisam pronašao adekvatnu paralelnu rutu do centra. Zaprešić ne poznajem baš osobito, no koliko sam vidio grad baš nije posebno “bycicle-friendly” … šteta!

Kao zaključak: Bilo bi lijepo kada bi postojala neka biciklistička veza između Zagreba i Zaprešića – vožnja između Podsuseda i centra Zaprešića nam je uzela 45 minuta zbog puno fotkanja i ogledavanja, no da smo žurili stigli bi za 20-25 minuta – zaista brzo! Moja je procjena da bi od centra Zagreba do centra Zaprešića bilo potrebno biciklom cca sat i pol ležerne vožnje kada bi postojala bar minimalna biciklistička infrastruktura (sigurno i manje kada bi se sagradila staza po trasi Samoborčeka o kojoj ću uskoro pisati!), dok je u ovim uvjetima to negdje oko sat i tričevrt. Bilo bi jako lijepo kada bi se trasom onog spomenutog kolskog puta kroz “močvaru” sagradila staza odnosno bar nasula cesta (nešto na tragu cestica uz rijeku Muru u Austriji, vidi OVDJE!), to bi umnogome olakšalo i uljepšalo put!

A do tada, odvezite se koji put do Zaprešića sada, dok vam je još na raspolaganju ova prekrasna varijanta glavnom cestom bez prometa! Kad ćete, uostalom, imati prilike voziti se biciklom kroz pravi cestovni tunel?

Već podosta oštećene ploče na ulazu u tunel … Snimio: Vanja

Ploča sa sjeverne strane tunela je čitljivija – nek se zna godina gradnje, 1978.! Do tada se vozilo starom dvostaznom cestom koja je izgrađena ne znam ni ja kada (za nju je sagrađen i stari most preko Krapine, vidi niže!). Snimio: Vanja

Nek se zna i dužina tunela: 141, 65 m! Snimio: Vanja

Beton sim, beton tam! Snimio: Vanja

Pravi užitak: buka i automobilska gužva dolje, a mi slobodni gore! Snimio: Vanja

Radovi zauzimaju tek mali dio desne kolničke trake, a nema ni puno građevinskog prometa po cesti, dakle biciklisti uz dužnu pažnju tokom vožnje ne ometaju radove. Snimio: Vanja

Sanacija izgleda ovako: teren prekrivaju materijalom koji zadržava zemlju i osiguravaju ga ukopanim “klinovima”, na to stavljaju plastičnu rešetku koju pune zemljom, vjerojatno će u nju saditi grmlje. Šteta što je došlo do erozije, pretpostavljam da je razlog za to nesmotrena sječa, jer vegetacija (drveće svojim korijenjem) bi trebala moći držati zemljani sloj. Snimio: Vanja

Povratak – pauza kod željezničke stanice Zaprešić. Snimio: Vanja

Idila i toplina uz zrake zalazećeg sunca. Snimio: Vanja

To je bio prvi PRAVi dan kasnog ljeta … šteta što ih nema više! Snimio: Vanja

Stari već spomenuti most preko rijeke Krapine – uz staru ogradu i još stariju tablu. Snimio: Vanja

I željeznički most broji već podosta godina … Snimio: Vanja

Još samo tunel pa smo onda opet na uobičajenim stazama – zaista lijep izlet! Snimio: Vanja