Horvaćanska cesta, most preko potoka Vrpačaka, veljača 2015. Snimio: Vanja
Nakon 12 godina zajedničkog druženja danas se pozdravljam sa svojim vjernim prijateljem iz proteklog desetljeća, svojim good old Biciklom. Kupio sam ga 2004. godine u nekadašnjem biciklističkom dućanu u Rudeškoj ulici (kod potoka u Vrbanima), bio je marke “Rog”, iako, kako mi je tada prodavač rekao, nije imao nikakve veze sa poznatom bivšom slovenskom tvornicom bicikla već je bio tako imenovan iz čisto sentimentalnih razloga od naše uvozničke firme. Služio me je dobro sve ove godine, prevozio je sa mnom u sjedalici oboje moje djece (sada su već skoro 16 i skoro 12), bio je sa mnom u Beču, Trstu, nekoliko puta u Grazu i okolici, uz rijeku Muru … a koliko smo kilometara zajedno napravili pojma nemam, no bilo ih je podosta.
Lani je već počeo malo-pomalo otkazivati, a i bio mi je mrvicu pretežak za stavljanje na nosač na auto pa sam odlučio kupiti si nešto novo i laganije (Nakamura trekking na akciji za cca 2000 kn), a njega je preuzeo sin. No, sad si je i on zaželio nešto novo, naišla su i sniženja tako da se sad i sin vozi na novom biciklu, a starog smo odlučili udomiti kod nekoga kome će i on ovakav, u godinama, značiti nešto. I, tako on danas, zapakiran u kartone, čeka da ga špedicija odveze put Opuzena gdje ga čeka novi vlasnik pronađen preko Njuškala …
Kad se već osvrćem na svoju biciklističku prošlost, moj prvi pravi bicikl, ljubičasti Pony (neobičan – nije imao torpedo kočnice, kao većina Ponyja, već obične) sam dobio u prvom razredu osnovne. Vozao sam se s njime punih 18 godina, sve do 1989. i diplome kada sam si sa zaostacima stipendije (diplomirao 3 mjeseca prije roka ) kupio tadašnjeg kralja na dva kotača, Rogov Maraton.
Sa Ponyjem sam bio svugdje, od vrha Sljemena i Mokrica pa do Kumrovca i Vukomeričkih gorica, a Maraton me je odvezao puno dalje, s njime sam bio i u Hamburgu, Amsterdamu i Parizu, Logarskoj dolini i na Mljetu, a sa mnom je otišao i u Beč kad sam se tamo preselio … sve dok ga jednog dana 1997. nisu ukrali na željezničkoj stanici Rennweg. Tad sam na brzinu kupio zamjenu koju sam odvezao na nekoliko mjeseci u Švedsku gdje sam se s njime preovozao uzduži poprijeko po provinciji Blekkinge … pa onda s povratkom u Beč ponovo po gradu i okolici, a poveo sam ga sa sobom i nazad u Zagreb gdje me je služio sve do već spomenute 2004. kada su mi ga maznuli iz podruma moje zgrade … i kada sam se upoznao sa danas odlazećim Rogom.
Eto, 45 godina na biciklu, a do sada sam promijenio samo 5 dvokotačnih međunožnih gurala (18 Pony, 8 Maraton, 7 austrijanac, 11 Rog, 1 Nakamura) … dobri se prijatelji dugo druže.
Na talijansko-slovenskoj granici kod Trsta, travanj 2014. Snimio: Vanja
Komentari (11)
Zanimljivo je kako se mnogi u svojim emotivnim "biografijama" dotaknu svojih bicikala.Takve biciklističke ture, ni približno razigrano internacionalne kao tvoje (ali ipak!) i meni su "bile sve" u jednom od najrazigranijih perioda odrastanja i sazrijevanja, uz društvo voljno i željno pedaliranja i zraka... I neizostavnog hmeljosoka (pive) pod razgranatim lipama lokalnih seoskih gostionica.Neke bicikle sam kupio, neke rekvirirao, neke polomio (više puta), neke poklonio, a nekima se, također, zameo trag.
Sa stjecanjem životnog iskustva (zlobniji bi vjerojatno rekli: sa povećanjem godina na grbači :) ) sve sam uvjereniji da su najbolja putovanja ona koja idu najnižom mogućom brzinom.Dakle, ako se putuje u dosegu nekoliko kilometara, tada pješice ili biciklom, ako se putuje u dosegu nekoliko desetaka kilometara tada biciklom, ako se put mjeri stotinama ili tisuću-dvije kilometara, tada autom/vlakom, a avio dolazi u obzir tek na stvarno velikim udaljenostima. Jer, nema ništa ljepše nego putujući polagano mijenjati krajolik, kulturu, mjesta i uočavati detalje, odmoriti, popričati .. a ne samo skočiti sa mjesta X na mjesto Y.Na kraćim udaljenostima je bicikl odličan, a moram reći da mi je izuzetan užitak upoznavati nepoznate gradove baš na biciklu - doseg mi je veći nego pješice, puno se manje umorim (osim ako to nije baš neko brdsko mjesto), a opet stignem sve vidjeti, stati bilo gdje, čuti sve oko sebe ...Živio bicikl! :)
Ima još jedna osvjedočena "teorija" - ona o ljudskoj percepciji okoline. U ovisnosti koliko dugo čovjek gleda neki... recimo krajobraz... on može biti premalo shvaćen tj. premalo "definiran" (poddefiniran) ili taman toliko dugo pred očima da ga se u potpunosti shvati (definiran) ili pak toliko predugo (!) pred očima da postaje dosadan od preobilja informacija koje su već prožvakane (predefiniran). "Pre" kao previše, a ne "pre" kao pogrešni izričaj za "pred".I napokon:Putovanje autom - poddefinirana percepcija.Pješačenje - predefinirano.Bicikliranje - definirano. Taman.
Ele, sad kad smo na biciklima... nekidan se pred MSU-om biciklistica zabubala u auto, metar i pol iza mojih leđa. Dobro da se bicikl zabubao u auto a ne auto u bicikl. Uglavnom vozila se po onoj Bandićevoj šaranciji na pločniku, proletjela kroz grmlje (tj bila je u mrtvom kutu autu koji je skretao desno prema gradu), mene je auto propustio ali taman kad sam prešao, biciklistica je "šmugnula" pored mene i zatim se čuo jedan zanimljiv zvuk koji mogu opisati samo kao "KRBONK." Okrenem se ja, biciklistica leži na podu i broji bijele vrane, bicikl strgan (prednji kotač kao osmica) i vrata na autu spigana.Mislim, u ovom momentu sam jednako pijan kao i onda kad sam nazočio ovome, vjerojatno je bit mog posta da se biciklisti u ZG voze ko stoka jer ne poštuju pravila za aute (jer nisu auti) a isto tako ni za pješake (jer nisu pješaci), previše se pouzdaju u one nacrtane staze i jurcaju ko budale. Dan prije ovoga me skoro pregazio jedan biciklisti pred avenue mallom - projurio je na cca 4 centimetra od mog ramena.Svoj bicikl sam privremeno parkirao u podrum gdje čeka neka bolja vremena.
Samo da nebi ispalo da lično imam nešto protiv zagrebačkih biciklista, u Međimurju su biciklisti još gori jer su često ekstremno pijani. Tamo negdje 2003. godine sam u VŽ sa svojom Samarom skoro pregazio pijanog dedu na specijalki (na mostu koji vodi van grada, prema ČK), oko pol 1 ujutro, vrludao je preko cijelog kolnika, srećom i on i ja smo polako vozili pa sam ga vidio i reagirao na vrijeme. :)
Popit ćemo biciklima u čast :-)). I podijeliti s bogovima podzemlja :-)).
Sad mi je baš palo napamet da imam oriđiđi ROG bicikl u smislu "made in Slovenia" kako piše na Sava gumama. Star je minimalno 15 godina, dobio sam ga na poklon od frenda prije dost godina, zapravo je jako dobar bicikl jedino kaj mu zadnja kočnica ne radi (netko se "poslužio" i popalio bovden.)
andrej, žao mi je što si prisustvovao toj nesreći i što si, eto, i ti bio ugrožen od biciklista ... Po mojem mišljenju (koje često ponavljam jer smatram da je točno) ovakva politika gradskih vlasti prema biciklistima i pješacima (pa i automobilistima) dovodi samo do toga da je zavadila sve strane, a tu najviše ispaštaju najslabiji, pješaci i biciklisti ... iscrtavanje nekakavih šarenih linija po pločnicima, guranje tzv biciklističkih staza (npr na južni Zeleni val) na uske pločnike umjesto da se makne niz parkirnih mjesta za aute pa da se napravi pravi prostor i za pješake i za bicikliste (kao npr na sjevernom zelenom valu), nepovezane staze ... sve to nimalo ne pomaže ni pješacima ni biciklistima već je jedina svrha toga nezamjeranje motornom prometu i podrška na riječima ostalima, dok djela kazuju nešto drugo.
Lijepo o biciklima, teško se rastati od nekoga tko je dobro služio. Najviše km sam prošao baš sa Rog Maratonom ali netko mi ga je popalio. Poslije sam nabavio neki jeftiniji za po gradu i brdski za po brdima.
ja imam samo jedan Bicikl...ostalo su bicikli... a Bicikl je originalni Jaguar iz 1939e, odnio ga moj tata iz Londona pozdravić iz srca -
Zlice, dižem i ja čašu u čast bicikala! :)Gogoo, Maratoni su zaista bili posebni ... istina, sa onim tankim gumama znalo je biti nepraktično po neravnim terenima i cestama, ali uz sve te tisuće kilometara koje sam proveo na njemu mislim da mi je tek 3-4 puta pukla guma (usprkso punim bisagama, šatoru i svemu što sam vozio na njemu).Hawkeye, Jaguar bicikl??? Nisam znao da su i oni radili bicikle, imaš neku fotku tog svog bicikla?Usput, nedavno sam prolazeći gradom sa sinom uočio bicikl koji je imao prednju kočnicu na polugu ... sin mi se nije mogao načuditi toj varijanti! :)