Klupa za razgovor

Ta ti je dobra, ali utopijska... Za usamljene penziće... hm... možda.Preksinoć na jednom obližnjem raskrižju nabasah na nalarfanu stariju tinejdžerku (prema osamnaest, devetnaest...) koja je bijesno štraftala simo-tamo i prostački se d'rala u iPhone:"Ne znam gdje sam i šta mi to govoriš! Pošalji brata da me pokupi!"Ja joj u prolazu pristupih: "Recite mi kamo trebate ići pa vam možda mogu pomoći...".Okrenula mi leđa i nastavila se živčano d'rati u iPhone...Eto tako - sretna smo zemlja puna divnih ljudi.

Ehm da ... toliko zapravo normalnih stvari nam se čini utopijskima zbog tog nekakvog šugavog društvenog trenutka ... No, evo da ispričam dvije kratke jučerašnje pričice koje ipak bude nadu da je tu i tamo utopija ipak moguća!Stjecajem okolnosti sam jučer prijepodne bio u kontaktu sa desetak "javnih osoba": zubaricom i njenom asistenticom, službenikom u HZZO, medicinskom sestrom u jednoj velikoj ZG bolnici, dvoje službenika u jednom ministarstvu, dvoje prodavača ... i svi su do jednoga bili iznimno ljubazni i to ne samo da su korektno i ljubazno obavili svoj dio posla već mi i pomogli savjetima oko toga što sam trebao obaviti, a što sam činio po prvi puta. Jedino sam zubaricu i njenu asistenticu poznavao otprije, svi drugi su mi bili potpuno nepoznati ljudi ...Druga pričica - u tramvaju broj 2 se našla žena srednjih godina koja očito nije bila iz Zagreba, a tražila je jednu instituciju u zapadnom dijelu grada. Zamolila je za pomoć mlađu ženu koja je sjedila do nje, a dobila je pomoć ne samo njenu pa i moju već se i drugih dvoje ljudi ponudilo da joj pomogne naći ne odviše poznatu instituciju i adresu ... za svaku pohvalu!

Takvih lijepih situacija ima toliko hoćemo :-)). Moramo ih stvarati čim više :-)).

U posljednja tri tjedna dva sam puta dovodio zalutale strance (Amerikance) do parkirališta hotela "Dubrovnik" u Praškoj... i to iz raznih dijelova grada. Budući da je u oba slučaja bilo kakvo opisivanje tog zakučastog puta do pješačke jezgre bilo "mission impossible", sjedao sam s njima u auto i "navigao" ih sa stražnjeg sjedala. S užitkom. Makar mi nije bilo u dnevnom, ni prostornom ni vremenskom rasporedu.[Jesu li o tome razmišljala gospoda iz hotela "Dubrovnik"?]

i među starijima je zavladala neka otuđenost, iako je to kod njih manje zamjetno, nego kao kod mlade generacije ...

U pravu si...ja znam tako iz cista mira zapocrti razgovor dok crkam bus ili tramvaj...neki ljudi, pogotovo stariji, prihvate to kao da su jedva docekali....dobra ideja i razmisljanje :)

Pogotovo u starosti, fali društvo za razgovor, iako neki imaju sposobnost pričati sami sa sobom. :)

... ali što ako netko sjedne na "tu" klupu jer na druge dvije nema mjesta, a ne želi razgovarati s neznancima ?! ... ili zar mora ostati stajati zato što mu se ne da ispričavati ?! mislim da svatko može započeti razgovor, ako ga je željan ... isto kao što ga ne mora prihvatiti i / ili razvijati ako ne želi :) sa ili bez klupice ;) p.s.ovo dvoje sa fotke, da su htjeli - barem onaj koji je došao drugi, sjeo bi do onog koji je prvi sjedio i poćakulali bi malo ... očito žele biti na miru (sudim po sebi)!

Zanimljiv komentar, Dora, hvala ti na javljanju i pogledu iz drugog kutaSmatram da bi baš zato, zbog ljudi koji ne žele razgovor, bilo dobro takve klupe (kojih ne bi trebalo biti puno, možda tek nekoliko, na ključnim gradskim mjestima gdje i inače ima dosta klupa) dobro obilježiti tako da ih ljudi koji ne žele razgovor mogu izbjeći.Meni se osobno čini da je usamljenost (dakle, i nedostatak društva za razgovor) u suvremenom društvu vrlo raširen problem i to je nešto što čovjek sam po sebi ne može tako lako riješiti, dok se onaj tko želi biti usamljen može vrlo lako maknuti oz svakog društva.